PODNI RAZVOD
Elementi podnog razvoda
U prostorijama velike površine kao što su kancelarijski ili
radionički prostori priključenje uređaja na radnim stolovima predstavlja velik
problem; potrebni su dugački i mnogobrojni produžni kablovi, što otežava
kretanje prostorijom i predstavlja opasnost od spoticanja. Taj problem u
potpunosti rješava podni razvod.
Podni razvod je izvedba električnih i telekomunikacijskih
instalacija u podu. Razvod se vrši postavljanjem metalnih ili PVC kanala u pod
(slika 1) prije završnog sloja (cementne glazure), dok se kao priključna mjesta
koriste nadgradne (slika 2) ili ugradbene podne kutije sa priključcima
(utičnicama – slika 3). Ugradbene podne kutije sa poklopcima ne predstavljaju
prepreke pri normalnom kretanju prostorijom.
Prednosti podnog razvoda su velike: mogućnost ugradnje
priključaka bilo gdje na podu prostorije, jednostavna nadogradnja i jednostavno
održavanje. Jedini nedostatak sistema je komplicirana naknadna ugradnja u
slučaju dovršene opremljenosti prostorije. No i u tom slučaju postoji rješenje
– sustav dvostrukog poda. Naime, postoje materijali za naknadnu ugradnju u
prostorije; u tom slučaju postavlja se nova podna površina nekoliko centimetara
iznad postojeće (slika 4). Šupljina između njih služi za izvedbu instalacije
podnog razvoda.
Moram spomenuti i parapetni razvod (slika 5). Izvodi se
pomoću parapetnih PVC i metalnih instalacionih kanala (parapetnih panela) sa
ugrađenim utičnicama. Ugrađuje se na zid uz pod ili na pod uza zid, s time da
naknadna ugradnja u opremljen prostor ne predstavlja nikakvu poteškoću. U
slučaju velike površine prostorije kanale je moguće i naknadno ugraditi po
sredini prostorije; u tom slučaju prepreku za normalno kretanje predstavlja tek
visina i širina kanala od nekoliko centimetara.
U stambenim prostorima podni razvod koristi se za
sprovođenje instalacija do namještaja ili elemenata koji nisu postavljeni uza
zid (kuhinjski elementi, multimedijalni sustav i sl.). U podni razvod može se
uključiti i podna rasvjeta.
SUSTAV ZA NADZOR ULAZNIH VRATA
Sustav
za nadzor ulaza – poznat kao portafon ili interfon ima višestruku namjenu:
funkcija kućnog zvona, komunikacije sa osobom koja se nalazi ispred vrata i
provjera njenog identiteta i otvaranje ulaznih vrata. U posljednje vrijeme sve
su popularniji i video – portafonski sustavi sa video nadzorom ulaza.
Slika 1
prikazuje osnovnu izvedbu nadzora ulaznih vrata: pozivni panel sa tipkom poziva
i ugrađenim mikrofonom i zvučnikom, portafonska jedinica izvedena u obliku
telefona sa ugrađenom zvučnom signalizacijom – zvonom i tipkom za otvaranje
vrata, te elektromagnetna brava koja se ugrađuje u okvir ulaznih vrata i
omogućuje otvaranje vrata pritiskom na tipku portafonskog uređaja.
Na
slici 2 prikazana je izvedba identična slici 1, uz dodatak video – nadzora; u
pozivnom panelu ugrađena je kamera, dok se u sklopu portafonske jedinice nalazi
i crno bijeli ekran ili ekran u boji.
U načelu,
stambeni objekt može se opremiti sa neograničenim brojem pozivnih panela i
portafonskih jedinica; na slici 3 prikazan je slučaj opremanja obiteljske kuće
pozivnim audio panelom kraj ulaznih vrata, zatim kombiniranim audio – video pozivnim
panelom kraj dvorišnih ulaznih vrata, te više portafonskih jedinica smještenih
unutar stambenog objekta. Uz nadzor ulaza moguća je i međukomunikacija između
portafonskih jedinica unutar objekta (interfon).
Slika 4
prikaz je jednostavne izvedbe nadzora ulaza izveden u modularnoj tehnici.
Sastoji se od modula – pozivnika kraj ulaznih vrata sa ugrađenom tipkom poziva,
mikrofonom i zvučnikom, te jednog ili više modularnih portafona unutar objekta
putem kojih ostvarujemo komunikaciju, otvaramo vrata ili uključujemo rasvjetu
ispred vrata ili u hodniku, stubištu itd.
Slika 5
prikazuje nekoliko izvedbi pozivnih panela; spomenuli smo audio panele te
kombinirane audio – video panele, a postoje još i paneli sa ugrađenom
tipkovnicom i displejom za utipkavanje šifre za otvaranje vrata ili za pozive u
sustavima sa mnogobrojnim portafonskim jedinicama. Na slici 8 prikazani su
pozivni paneli sa biometrijskim čitačem otiska prsta koji služe za
identifikaciju osobe pred vratima ili za otvaranje ulaznih vrata. Postoje i
biometrijski sustavi za prepoznavanje lica.
Zanimljiva
je kombinacija prikazana na slici 7 – kombinacija pozivnog panela i sandučića
za pisma. Pozivni paneli najčešće se izvode za ugradnju na zid, no postoje i
samostojeći pozivni paneli (slika 6).
Što se
pak tiče portafona, uz klasične jedinice u obliku telefona postoji i čitav
spektar jedinica sa ugrađenim ekranima u boji od kojih su neki i osjetljivi na dodir, sa
čitavim nizom dodatnih funkcija (slika 9). Naravno, tu su i sustavi za nadzor
ulaznih vrata koji se integriraju u napredan sustav automatizacije, no o njima
će kasnije biti više riječi.
Što još
reći o sustavu za nadzor ulaznih vrata? Današnji sustavi znatno su napredniji i
jednostavniji za ugradnju od starijih modela, te se sve više izvode kao modularni
uređaji koji se mogu kombinirati bez prevelikih preinaka na instalaciji. Same
instalacije su znatno pojednostavljene jer se novi sustavi izvode kao sustavi
sa dvožilnim ožičenjem za razliku od nekadašnjih sustava za koje je trebala biti
ugrađena čitava šuma žica i kablova. Bitno je i spomenuti multifunkcionalnost
novih sustava nadzora ulaza i njihovu integraciju u složene sustave video –
nadzora, nadzora ulaza pomoću računala i TV prijemnika, objedinjenje sa
protuprovalnim sustavom, daljinski nadzor i upravljanje ulaznim, garažnim i
dvorišnim vratima itd. Odabir i ugradnju sustava nadzora ulaznih vrata
prepustite stručnjaku.
VATRODOJAVNI SUSTAV – SUSTAV ZA DOJAVU POŽARA
Vatrodojavni sustav sastoji se od nekoliko tipova detektora
(slika 1), ručnog javljača požara (slika 3), vatrodojavne centrale i
signalizacije (sirene za uzbunjivanje – slika 4).
Detektori se dijele na automatske detektore dima i topline
te mogu biti ionizacijski (zastarjeli), optički, termički, kombinirani,
laserski… Služe za detekciju dima ili porasta temperature i ugrađuje se u
prostorije koje želimo zaštititi (kuhinja, kotlovnica, garaža, sobe…). U
vatrodojavni sustav moguće je integrirati i ostale tipove detektora, kao što su
detektori gradskog plina (slika 5), detektori ugljičnog monoksida (slika 2), pa
čak i protupoplavni detektori. Detektori gradskog plina postavljaju se u
kuhinju i kotlovnicu, dok se detektor ugljičnog monoksida postavlja u garažu,
kotlovnicu i najnižu točku u objektu – podrum. Vatrodojavni sustav može biti opremljen
i ručnim javljačima požara koji služe za ručno uključenje sustava i mogu se
ugraditi u hodnik, kotlovnicu i slično.
Detektori su žičnim ili bežičnim načinom spojeni na
vatrodojavnu centralu. U biti to je centrala koja obrađuje podatke sa senzora i
u slučaju požara uključuje sirenu ili sustav dojave. Sirene se ugrađuju unutar
objekta u hodnik i na vanjski zid objekta.
Postoji mnogo načina ugradnje vatrodojavnog sustava. Moj
savjet je da ugradite neovisan vatrodojavni sustav, to jest sustav koji neće
biti povezan sa ostalim sustavima, osim u slučaju napredne instalacije -
domotronike. Tako će u slučaju nezgode ili havarije postojati manje šanse da
ostali sustavi negativno djeluju na vatrodojavni sustav. Vatrodojavni sustavi u
načelu nisu skupi, mnogi smatraju da su u stambenom objektu nepotrebni, ali…
Požar se događa jednom u 1000 slučajeva, a sad koliko imamo sreće da nismo u
tom nesretnom promilu…
SUSTAV VODOOPSKRBE
Što je sad ovo? Kakve veze ima vodovod sa
elektroinstalacijama? O, može imati, i te kakve. Čak i kanalizacija. Dokazat ću
vam!
SUSTAV KOMBINIRANE VODOOPSKRBE
Sustav kombinirane vodoopskrbe koristi dva ili više izvora
vode: gradski vodovod, bunare i cijevi ukopane do vodonosnog sloja, cisterne
(vodospremnike) za kišnicu, prirodne izvore vode…
Izvori vode kombiniraju se iz više razloga: zbog cijene vode
iz gradskog vodovoda, kvalitete vode, namjene korištenja vode… Na slici 1
prikazao sam sustav kombinirane vodoopskrbe iz tri izvora; gradski vodovod,
bunar i cisterna (vodospremnik) za kišnicu. Zašto? Krenimo redom.
Sustav je spojen na gradski vodovod radi kvalitete vode za
piće i kuhanje; iako je voda iz vodovoda najskuplja, obzirom na druge izvore
najsigurnija je za konzumaciju. Stoga se dio vodovodne instalacije označen
plavom bojom koristi za priključenje slavina – hladne vode.
S druge strane pak kišnica je najmekša voda i zbog najmanjeg
sadržaja otopljenih minerala koji se talože na grijačima najpogodnija je za
zagrijavanje. Stoga je crveni dio vodovodne mreže napajan iz vodospremnika
spojen na vodovod kojim opskrbljujemo grijalice vode (bojlere).
Ako se ispod našeg stambenog objekta na razumnoj dubini
nalazi vodonosni sloj, tada bušenjem bunara ili postavljanjem usisne cijevi
dobivamo najekonomičniji izvor vode (na kišnicu se ne možemo osloniti radi
mogućnosti dugih sušnih razdoblja). Voda iz bunara u ovom slučaju koristi se za
ispiranje zahoda, zalijevanje… (označeno smeđom bojom).
Zašto baš tako? U principu sustav kombinirane vodoopskrbe
može se izvesti i samo od dva izvora vode prikazanih na slici 1. Sistem je
zamišljen kao najekonomičniji i najoptimalniji; u slučaju suše koristi vodu iz
gradskog vodovoda, a u slučaju nestanka vode u gradskoj mreži koristi vodu iz
ostalih izvora.
Voda iz cisterne i voda iz bunara cjenovno su najisplativije
za korištenje; upitna je samo kvaliteta vode za piće, što je izbjegnuto
napajanjem iz gradskog vodovoda. Voda iz bunara i voda iz cisterne moraju se na
prikladan način filtrirati – očistiti od mehaničkih nečistoća.
Sustav funkcionira ovako: elektromotori hidrofora, elektroventili
i tlačne sklopke hidrofora spojeni su na centralnu upravljačku jedinicu. Na nju
je spojen i plovak s kontaktom za kontrolu ispražnjenosti vodospremnika (nije
prikazan na slici, opisan će biti kasnije). U normalnoj situaciji hidrofori se
napajaju svaki iz svog izvora; elektroventili 1 i 2 su zatvoreni. Elektroventil
4 je otvoren, radi dotoka vode iz gradske mreže. Elektroventili 1 i 2 odjeljuju
sisteme tako da sistemi funkcioniraju neovisno. Zbog pada tlaka u slučaju
nestanka vode u gradskom vodovodu nepovratni ventil 3 zatvara tok vode prema
gradskoj mreži. Padom tlaka aktivira se tlačna sklopka 5 i prosljeđuje
informaciju do centralne jedinice, koja otvara elektroventil 2 i omogućuje
dotok vode iz bunara na granu vode za piće. Povećanjem pritiska u gradskoj
mreži zatvara se elektroventil 2 i otvara elektroventil 4; stanje u sustavu
vraća se u normalu.
Rad hidrofora spojenog na bunar kontrolira vremenska
jedinica u centralnoj upravljačkoj jedinici; u slučaju duljeg rada
elektromotora od predviđenog centralna jedinica smatra da je došlo do nestašice
vode u bunaru, i isključuje hidrofor. Istog momenta (prema prioritetu koji je
zadan upravljačkom jedinicom) uključuje elektroventil 1 ili 2 i tako sustav
vode za ispiranje spaja ili na cisternu ili na gradski vodovod. Isti slučaj je
i sa cisternom – kad se nivo vode smanji na minimum plovak sa kontaktom šalje
informaciju centralnoj jedinici i sustav vodospremnika prespaja se na sustav
bunara. Moram napomenuti da čitav sustav može biti napajan i iz samo jednog
izvora vode.
Sustav djeluje potpuno automatski. Možda na slici izgleda
komplicirano i skupo – uopće nije tako; vrlo brzo će se isplatiti. Ako imate
mogućnost, ugradite vodospremnik (cisternu za kišnicu); nikad ne znate kakva će
narednih godina biti situacija u opskrbi vodom, i koliko će opasti razina
podzemnih voda. Na ovaj način osigurali ste, uz spremište vode pogodne za
zagrijavanje, i sigurnosnu zalihu u slučaju dugotrajnijih nestašica. Napominjem
da se na sustav za punjenje vodospremnika može ugraditi automatski sustav za
ispiranje krovova (prirodnim putem – pomoću kiše. Ljudi uz more znaju o čemu
govorim).
SUSTAV ZA ZALIJEVANJE (NAVODNJAVANJE)
Elementi sustava za zalijevanje
Ne, ne mislim o sustavu za zalijevanje - navodnjavanje poljoprivrednih površina; radi se o sustavu za navodnjavanje travnjaka i okućnice. Postoji mnogo vrsta sustava navodnjavanja. U našem je slučaju bitno da oni rade potpuno automatski – upravljani programatorima ili centralnom upravljačkom jedinicom.
Ne, ne mislim o sustavu za zalijevanje - navodnjavanje poljoprivrednih površina; radi se o sustavu za navodnjavanje travnjaka i okućnice. Postoji mnogo vrsta sustava navodnjavanja. U našem je slučaju bitno da oni rade potpuno automatski – upravljani programatorima ili centralnom upravljačkom jedinicom.
Sustav cijevi za zalijevanje travnjaka stvaranjem umjetne
kiše ili sustav cijevi za prizemno ili podzemno navodnjavanje spaja se preko
elektroventila (slika 2) na vodovod. Radom ventila upravlja programator (slika
4) ili centralna upravljačka jedinica. Napredni sustavi navodnjavanja koriste
različite tipove senzora radi uštede vode i najoptimalnijeg načina zalijevanja:
senzore za kišu (radi isključenja navodnjavanja u slučaju oborina – slika 1),
senzore za vjetar (navodnjavanje se isključuje kad brzina vjetra premaši zadanu
vrijednost - slika 3), senzore protiv smrzavanja, senzore za određivanje
vlažnosti tla…
Najekonomičniji izvor vode za zalijevanje je vodena crpka –
hidrofor spojena na prirodni izvor vode (bunar, cijev do vodonosnog sloja…). Uz
relativno niske troškove ugradnje troškovi zalijevanja iz prirodnog izvora biti
će višestruko manji od troškova zalijevanja vodom iz gradskog vodovoda.
FONTANE, VRTNA JEZERCA, VRTNI POTOCI
Fontane, vrtna jezerca (slika 1) i ribnjaci, vrtni potoci i
ostali vlažni detalji stvar su naših ukusa, želja i mogućnosti. Netko je zadovoljan i
žuborenjem vode u serijski proizvedenoj betonskoj fontani; netko će pak
ugraditi čitav mali ekosustav sastavljen od jezeraca, ribnjaka, potočića,
fontana…
Zajedničko za sve vodene sustave je korištenje vodene crpke
(jer bi napajanje iz gradskog vodovoda bilo krajnje neekonomično) i što su
crpke na električni pogon. A kao takve mogu biti upravljive i iz centralnih
upravljačkih jedinica, i raditi potpuno automatski.
„Savršen“ sustav je samoodrživ i sastoji se od spomenutih
crpki sa (slika 4) ili bez (slika 5) ugrađenog raspršivača – fontane. Ispod
razine vode ugrađuje se i podvodna LED rasvjeta radi postizanja neponovljivih
vizualnih efekata osvijetljene vodene površine. Također, ugrađuje se i sistem
filtara vode sa električnom crpkom radi održavanja kvalitete vode, naročito ako
ona služi kao stanište za akvarijske ribice. U tom slučaju se na pogodno mjesto
ugrađuje dovod zraka sa prozračivača (slika 3) koji povećava razinu kisika u
vodi. Radi skupljanja plivajućeg otpada poput lišća, uginulih kukaca i slično
postavljaju se obirači (tzv. skimeri) za sakupljanje nečistoća (slika 6).
U jezerce se ugrađuju senzori – termometri kako bi nam
dojavili ako se temperatura vode spusti ispod određene granice; time
izbjegavamo smrzavanje vode ili uginuće vodenih stanovnika. Sustav upravljanja
(u slučaju postojanja više fontana) oprema se i senzorom za kišu i senzorom za
vjetar, kako bi upravljačka jedinica upravljala radom fontane ovisno o
vremenskim uvjetima. Postoji mogućnost i automatske izmjene vode – dovod vode
upravljan elektroventilom – kako bi voda u našem malom akva – parku uvijek bila
čista i dobre kvalitete. Postoje i
senzori za ispitivanje kvalitete vode…
Možda izgleda malo pretjerano, ali vodeni svijet u vašem
vrtu može postići nezaboravni dojam!
SLAVINE I KUPAONSKI PRIBOR SA ELEKTROMAGNETSKIM VENTILIMA
Ovo ću spomenuti samo zbog izvedbe elektroinstalacije
potrebne za rad slavina bez klasičnih ventila. Naime, postoji mnogo tipova
upravljačkih panela za slavine, slavina, sustava za ispiranje zahodskih školjki
i pisoara i tuš – kabina u kojima se istjecanje vode upravlja pomoću tipkala,
senzora, prekidača ili programatora; protokom vode u tom slučaju upravlja se
elektromagnetnim ventilima.
Za sve sustave tog tipa zajedničko je jedno: izvedba
elektroinstalacije u skladu sa propisima. Naime, posebna pažnja mora se
posvetiti zaštiti od udara električne struje; zato su strujni krugovi osigurani
KZS sklopkama, spojevi moraju biti izvedeni po standardu za takav tip
instalacije a vodovodne cijevi i ostali
metalni dijelovi spojeni na sustav za izjednačavanje potencijala! Tek u tom
slučaju zadovoljeni su uslovi o sigurnosti elemenata vodovodne instalacije
upravljanih električnom strujom.
PROTUPOPLAVNI SUSTAV
Protupoplavni sustav je preventivni sustav kućne
instalacije. Služi za zaštitu od poplave i za signalizaciju nivoa vode. Sustav
se dijeli na sustav za kontrolu nivoa vode i sustav za izbjegavanje poplave.
Iako u nekim slučajevima nema jasno definirane granice između navedenih
sustava, pokušat ću u kratkim crticama objasniti namjenu svakog od njih.
KONTROLA NIVOA VODE
Elementi protupoplavnog sustava
Kontrola nivoa vode vrši se u spremnicima u kojima se skuplja voda (pitka voda, kaljuža…). Kontrola nivoa vode nije stalna; naime, u ovom slučaju vrši se nadzor spremnika i signalizacija u slučaju ispražnjenja ili prepunjenosti. Kad dolazi do previsokog nivoa tekućine može doći do preljeva (poplave) pa tako i ovaj sustav možemo uvrstiti u protupoplavni sustav)
Kontrola nivoa vode vrši se u spremnicima u kojima se skuplja voda (pitka voda, kaljuža…). Kontrola nivoa vode nije stalna; naime, u ovom slučaju vrši se nadzor spremnika i signalizacija u slučaju ispražnjenja ili prepunjenosti. Kad dolazi do previsokog nivoa tekućine može doći do preljeva (poplave) pa tako i ovaj sustav možemo uvrstiti u protupoplavni sustav)
Osnovna namjena je nadzor cisterni i nadzor septičkih jama.
U slučaju cisterne nadzire se nivo ispražnjenosti (kad se nivo vode spusti do
dna). Naime, na dnu je ugrađen prekidač s plovkom (tzv. nivo sklopka – slika
2). Kad se u spremniku nalazi dovoljna količina vode, uzgon vode podiže plovak
prema gore i razdvaja kontrolni kontakt u mehanizmu prekidača. Međutim, u
slučaju pražnjenja plovak pada u vodoravan položaj i uključuje kontrolni
kontakt u mehanizmu prekidača; na taj način pruža informaciju o padu nivoa vode
u rezervoaru, uključuje crpku za punjenje ili slično.
S druge pak strane plovak sa kontaktom (slika 1) može
poslužiti za kontrolu napunjenosti – prepunjenosti. Princip rada ovog prekidača
je jednostavan: plovak slobodno visi na kraju kabla; kabel je na određenoj
duljini pričvršćen na bočnu stjenku rezervoara. Kako nivo vode raste, počinje
podizati plovak. Kada u odnosu na mjesto na kom je kabel pričvršćen na stjenku
plovak dostigne određenu visinu, aktivira se kontakt i pruža informacija o
prevelikom nivou vode u spremniku (slika 8). Na identičan način može se
ugraditi i kontrola napunjenosti septičke jame.
Napominjem da kvaliteta nadzora ovisi o kvaliteti prekidača
s plovkom; za ugradnju u septičke jame postoje plovci otporni na agresivne
tekućine. Postoje i plovci za nadzor razine goriva.
SUSTAV ZA IZBJEGAVANJE POPLAVE
Sustav za izbjegavanje poplave služi za nadzor prostorija u
kojima postoji opasnost od poplave (preljeva, puknuća cijevi), nadzor nivoa
vode u kanalizaciji i za sprječavanje poplave.
Naime, sustav nadzora služi za signalizaciju u slučaju
pojave vode. Za nadzor pojave vode služe gore opisani plovci ili senzori za
detekciju pojave vode (slika 4). Postoje i hibridni sustavi za nadzor i
sprječavanje poplave (slika 5 i 6)
Da bi opisao kako sustav djeluje, opisat ću nekoliko mogućih
scenarija.
U prvom slučaju ugrađuje se protupoplavni nadzor u
prostorijama u kojima su smješteni uređaji sa priključkom na vodovodnu
instalaciju; kupaona, kuhinja, praonica i slično. U blizinu uređaja postavljaju
se senzori za detekciju pojave vode (slika 4). Postoji mnogo vrsta senzora, no
svi rade na istom principu – kad voda dođe do osjetilnog dijela senzor daje informaciju nadzornom sustavu ili
centralnoj upravljačkoj jedinici. Kao posljedica može se oglasiti signal
opasnosti (alarm), a može doći i do istovremenog zatvaranja vodovodne
instalacije elektromotornim ili elektromagnetnim ventilom ugrađenim na nju
(slika 3). Tako dolazi do zatvaranja dotoka vode i sprječavanja poplave.
Drugi slučaj predstavlja velik problem objektima koji su na
razini tla ili ispod njega. Naime, u slučaju velikih kiša dolazi do
preopterećenja kanalizacijske mreže. Zbog porasta nivoa vode može doći do
preljeva – istjecanja vode iz kanalizacijskih otvora (slivnika, zahodske
školjke, sudopera…). Za sprječavanje takvih događaja služe automatske zaklopke –
mehanički elementi za zatvaranje kanalizacijskih vodova. Međutim, pošto
kanalizacijski vodovi odvode različite nečistoće, može doći do nakupljanja
nečistoća na dijelovima zaklopke. U tom slučaju zaklopka ne funkcionira kako
treba i dolazi do povratne cirkulacije otpadnih voda.
Da bi se to spriječilo ugrađuje se elektromotorna zaklopka
(slika 6). Senzor upravljačke jedinice (slika 5) spojen je na zaklopku i
kontrolira nivo vode u kanalizaciji. U slučaju povećanja nivoa vode daje
naredbu zaklopki koja pomoću elektromotora zatvara kanalizacijski vod, i uz to
uključuje signalizaciju. Kod pada nivoa vode zaklopka otvara kanalizacijski vod
kako bi kanalizacija mogla normalno funkcionirati.
Nivo otpadnih voda može se kontrolirati i ugradnjom plovka s
kontaktom (slika 8) na pogodno mjesto u kanalizacijski otvor (šaht); na taj
način možemo dobiti informaciju o povećanju nivoa otpadnih voda i prije no što
proradi ranije opisani automatski sustav sa zaklopkom.
Posljednji slučaj predstavlja osiguranje od poplave najnižeg
dijela stambenog objekta – podruma (slika 7). Naime, na pogodnom mjestu ili
više njih u podrumu ugrade se slivni otvori. U slivne otvore ugradi se kontakt
s plovkom i crpka za vodu, koja može biti potopna ili izvlačna (mora biti
pogodna za rad ispod nivoa vode). Odvodna cijev povezana s crpkom izvodi se na
pogodno mjesto van objekta, ali nikako u kanalizacijski otvor jer sustav služi
i za otklanjanje posljedica prelijevanja kanalizacije. Sustav radi potpuno
automatski; kad se slivni otvor počne puniti vodom, kontakt s plovkom uključuje
pumpu koja počinje izbacivati vodu; kad izbaci svu vodu iz slivnika, plovak s
kontaktom isključuje pumpu.
Bitna napomena: svi navedeni sustavi služe za prevenciju od
poplave. Kao takvi rijetko obavljaju svoju funkciju – većinom su u stanju
mirovanja. Zbog toga moramo redovito čistiti i provjeravati sustave, kako ne bi
zbog nakupljenih nečistoća ostali izvan funkcije u slučaju potrebe.
SUSTAV ZA ZAŠTITU OD VREMENSKIH NEPOGODA
Kad sam prvi put čuo za korištenje mjerača brzine vjetra
izvan sustava vremenskih stanica, to mi je zvučalo – prilično neobično, da se
blago izrazim. No s vremenom sam uvidio da sustav za nadzor vremenskih
neprilika može biti i te kako koristan u sustavima kućnih instalacija.
Jedan od najčešćih izvora štete izazvane vremenskim
neprilikama je – otvoren prozor! Naime, otvoren prozor može postati krivac za
nekoliko centimetara vode u prostoriji kad nismo kod kuće u slučaju nevremena!
Također, podignuta roleta za vrijeme jake tuče može biti razlog razbijenog
stakla na prozoru. Na sreću je tuča koja može prouzročiti štetu na prozorima
vrlo rijetka, ali je ne smijemo podcijeniti.
Od čega štiti sustav? Sustav štiti od štetnih posljedica
vremenskih neprilika (mehaničke štete od bure ili orkanskog vjetra, razbijanja
prozora u slučaju tuče, te poplave u prostorijama u slučaju velike količine
oborina) i od štetnih posljedica smrzavanja (vanjske nadzemne vodovodne
instalacije – sustava navodnjavanja ili priključaka za vodu). Sustavi mogu biti
za nadzor i upozorenje (alarm) ili sustavi za upravljanje. Ako je riječ o
sustavu za nadzor tada on služi isključivo za pružanje informacije o početku
opasnosti; zaštitne radnje moramo obaviti sami. Za razliku od toga sustav za upravljanje
služi za nadzire i izvršavanje radnji zaštite. Nadalje ću opisivati isključivo
sustave zaštite.
Sustav za zaštitu od kiše i vjetra kao izvor podataka
(senzore) koristi senzore za kišu (slika 1 lijevo), zatim mjerače brzine vjetra
(anemometre – slika 1 u sredini), ili kombinirane uređaje (slika 1 desno). Može
koristiti i senzore za određivanje smjera vjetra (vjetrulje ili vjetrokaze)
radi selektivne zaštite od vjetra.
Sustav zaštite od vjetra i oborina sa elektromotornim
roletama je automatski sustav koji u slučaju kiše ili jakog vjetra automatski
spušta rolete na prozorima. Zašto? Kao prvo, prozori upravljani elektromotorom
još su uvijek rijetki, dok se rolete upravljane elektromotorom ugrađuju puno
češće. U slučaju kiše i otvorenog prozora spuštena roleta spriječit će ulazak
vode u prostoriju, dok u slučaju tuče spuštena roleta mehanički štiti prozorsko
staklo; u slučaju jake tuče nošene vjetrom može doći do razbijanja stakla i
stvaranja uslova za poplavljivanje prostorije. Ovako u najgorem slučaju strada
samo lako zamjenljiva roleta, dok prozorsko staklo ostaje neoštećeno. U slučaju
jakog vjetra sustav automatski spušta rolete kako bi zaštitio prostorije sa
otvorenim prozorima od ulaska smeća nošenog vjetrom, ulaska kiše i slično.
Napominjem da je zaštitna funkcija sustava najpoželjnija pri naglim promjenama
vremena; koliko puta nam se dogodilo da smo na nekoliko sati otišli od kuće, a
u međuvremenu je naše naselje poharalo nevrijeme! Kad se vratimo kući stravičan
prizor: poplava u prostorijama, razbijeni prozori… Sustav za zaštitu od
vremenskih nepogoda služi za izbjegavanje takvih neugodnih i opasnih scenarija.
U slučaju ugradnje prozora za elektromotornim upravljanjem
(česti su kao krovni prozori) sustav vrši i automatsko zatvaranje prozora u slučaju
kiše ili jakog vjetra.
Sustav za zaštitu od smrzavanja (slika 2) služi za
sprječavanje smrzavanja vode u vodovodnim instalacijama na otvorenom. Služi za
zaštitu sustava za navodnjavanje i zalijevanje, za zaštitu nadzemnih
priključaka vode i slično. Sustav se sastoji od vanjskog termostata,
upravljačke jedinice i dva elektroventila: elektroventil Ev1 za propust vode u
vanjsku vodovodnu instalaciju (taj ventil je stalno otvoren) i elektroventil
Ev2 za ispust vode iz vanjske vodovodne instalacije (ventil je stalno
zatvoren). U slučaju pada temperature vanjski termostat daje informaciju
upravljačkoj jedinici, koja pak zatvara elektroventil Ev1 i otvara
elektroventil Ev2; zaustavlja se dovod vode u vanjsku instalaciju i istodobno
se omogućuje pražnjenje vanjske vodovodne instalacije odtokom vode u izljev.
Sustav elektroventila mora se postaviti čim niže, kao najniža točka vanjske
vodovodne instalacije (npr. u podrum, kako bi sva voda iz vanjske instalacije
prirodnim padom istekla u ispust). Sustav nije reverzibilan – služi samo za
jednokratno zatvaranje dovoda vode; vraćanje sustava u normalnu funkciju vrši
se ručno, kako bi se spriječio nepotreban gubitak vode otekle pražnjenjem u
ispust pri učestalim varijacijama u temperaturi.
U sustav za zaštitu od vremenskih nepogoda mogli bi uvrstiti
i sustav za zaštitu od povratnih slivnih voda, koji je već ranije opisan.
Postoji još mnogo tipova sustava za zaštitu od vremenskih nepogoda, koji nisu
primjereni za naše vremenske uslove ili su jednostavno preskupi. Opisani
sustavi, iako su preventivni, jednog dana mogu i te kako biti od koristi. Ma
koliko čudno zvučao njihov naziv, razmislite o njima.
SUSTAV ZA ODMRZAVANJE – SPRJEČAVANJE SMRZAVANJA
Svi smo
svjesni opasnosti koje predstavlja tanak sloj leda na vanjskim stepenicama ili
nogostupu prilikom jutarnjeg izlaska iz kuće. Radi sprječavanja pogibeljnih
situacija ugrađuje se sustav za odmrzavanje vanjskih stepenica i nogostupa.
Kako
sustav radi? Na slici 1 vidimo grijaće kablove koji se postavljaju ispod
keramičkih pločica, kamenih gazišta, betonske glazure… U načelu koristi se
sustav električnih grijača – kablova koji se koriste za podno grijanje; razlika
je tek u kablovima koji su predviđeni za vanjsku montažu (slika 4). Uključenjem
grijača dolazi do blagog zagrijavanja površine stepenica i nogostupa te do
otapanja snijega i leda, što vidimo na slici 2. Uz grijaće kablove koriste se i
grijaće folije, kao i prenosiva gumena gazišta sa ugrađenim grijačem (slika 3).
Upravljanje
grijačima može biti ručno ili automatsko. Za automatsko upravljanje služe
vanjski termostati (slika 5) koji uključuju grijanje kad temperatura padne
ispod podešene vrijednosti (npr. 3 °C). Međutim, da bi spriječili
nepotrebno zagrijavanje vanjskih površina upravljanje rada grijaćih tijela
izvodi se putem modula – regulatora (slika 6). Na regulator se priključuju
jedan ili više senzora: temperaturni senzor, senzor vlage (slika 7), senzor
snijega itd. Na osnovu podataka iz senzora regulator uključuje grijanje samo
kad su stvoreni uvjeti za nastanak leda.
Iako se
čini o nepotrebnom rasipanju električne energije spomenimo da je instalirana
snaga grijača oko 100 – 300 W/m² sasvim zadovoljavajuća. Brzina
odmrzavanja ovisi o vanjskoj temperaturi, debljini i vrsti gazišta, izolaciji
itd. U normalnim okolnostima sustav je u stanju odmrznuti zaleđenu površinu već
kroz desetak minuta.
Vidimo
kako upravljanje može biti ručno ili automatsko. Klasično upravljanje grijačima
putem sklopke moglo bi biti krajnje neekonomično; zamislite da uključite sustav
odmrzavanja i zaboravite ga isključiti prilikom odlaska na posao… Puno
kvalitetnije rješenje prikazano je na slici 9; uključenje putem vremenskog
releja. Pritiskom na tipku aktiviramo relej, koji pak aktivira grijače te ih
nakon isteka podešenog vremena isključuje. Namijenjen je odmrzavanju vanjskih
gazišta neposredno prije izlaska, no problem nastaje što sustav moramo
uključiti desetak minuta ranije.
Slika
10 predstavlja sustav za sprječavanje smrzavanja sa vanjskim termostatom; kad
temperatura padne ispod podešenja uključuju se grijači i u funkciji su sve dok
temperatura ponovo ne naraste iznad podešene vrijednosti.
Slika
11 kombinacija je sustava za odmrzavanje i sustava za sprječavanje smrzavanja: služi
za aktiviranje grijanja u određeno vrijeme u slučaju da je temperatura niža od
podešene. Grijanje se isključuje ili porastom temperature ili istekom podešenog
vremena na timeru. Ova kombinacija pogodna je za slučajeve odlaska iz kuće
svakodnevno u isto vrijeme, i pošto je rad potpuno automatski oslobađa nas od
mogućih problema uslijed zaboravljivosti.
Slika
12 prikaz je namjenskog modula – regulatora za sustave odmrzavanja i
sprječavanja smrzavanja. Na regulator se priključuju senzori koji prate vanjske
uvjete za stvaranje leda: vlažnost zraka, temperaturu, padaline…, te uvjetno
njima uključuju zagrijavanje. Riječ je o visokoautomatiziranom sustavu za
sprječavanje smrzavanja, no u kombinaciji sa timerom (i tipkom za uključenje)
poprima karakteristike vrlo efikasnog sustava za odmrzavanje.
Načelno
rečeno, sustav koji čitavo vrijeme nadzire vanjsku temperaturu i automatski
uključuje grijače možemo kategorizirati kao sustav za sprječavanje smrzavanja.
Uz gazišta i nogostupe sustav je primjenjiv i pri zaštiti uređaja i instalacija
koji su izloženi temperaturama ispod točke smrzavanja: vodovod, oluci, odvodi i
šahtovi, rezervoari, slivnici i slično (slika 13). Za tu svrhu najpodesniji su grijaći
kablovi sa samoregulacijom zagrijavanja.
SUSTAV ZA ISPIRANJE KROVOVA
Za nas kontinentalce pomalo bizaran naslov, zar ne? No za
stanovnike primorja koji koriste sustave za prikupljanje kišnice ovaj naslov je
i te kako zanimljiv!
Naime, sustav za kišnicu započinje slivnom površinom. To
može biti krov, više krovova, betonirani ili kamenom obloženi slivnici na tlu…
Problem slivnih površina je taloženje nečistoća za vrijeme razdoblja bez kiše;
nakon duljeg sušnog razdoblja za ispiranje slivne površine služi ručno
upravljani sakupljač kišnice i smeća kojim početnu količinu kišnice sa
nečistoćama odvodimo van iz cjevovoda. Punjenje vodospremnika vršimo kada
procijenimo da je slivna površina čista.
Nedostatak ovog načina čišćenja slivne površine je u tome
što moramo biti nazočni u vrijeme početka padalina; u slučaju naše odsutnosti
ili će se nečistoće sliti u vodospremnik, ili će se brzo začepiti filtar, ili
se vodospremnik uopće neće puniti – ovisno o podešenju sakupljača.
Sustav za automatsko ispiranje slivnih površina relativno je
nepoznat i inovativan sustav, pogodan za samogradnju; koristi se prerađenim
ventilacionim zaklopkama (slika 2) sa ugrađenim elektomagnetnim ili
elektromotornim pogonom za otvaranje – zatvaranje zaklopke (slika 1). Na slici
3 prikazana je serijski proizvedena zaklopka s pogonom – cijena im nije pretjerana.
Moramo paziti na mogućnost prilagodbe na sustav sakupljanja slivnih voda
(zaštita od korozije, bez štetnih i opasnih materijala).
Drugi važan dio je senzor za količinu oborina (kišnice -
slika 7). Sastoji se od posude i plovka sa kontaktom (nivo sklopke – slika 4).
Senzor za količinu oborina je senzor koji upravlja sustavom; posuda sa plovkom
se puni kad počne padati kiša. Za to vrijeme kišnica ispire slivnu površinu i
zajedno s nečistoćama teče prema slivniku i cjevovodu, te kroz sustav zaklopki
prema izljevu. Iskustvom i usporedbom odredimo koja količina padalina je
dovoljna za ispiranje slivne površine. Kad količina padalina dostigne željenu
vrijednost i ispere slivnu površinu, u posudi koju puni kišnica (slika 7)
niveliramo plovak tako da se pri tom nivou vode kontakt u plovku aktivira! S
time smo postigli da senzor za količinu oborina najoptimalnije vrši zadaću
automatskog regulatora ispiranja slivne površine. Senzor za količinu oborina
može biti posuda ljevkastog oblika postavljena na mjesto izloženo padalinama, a
može se puniti i sa izljevne grane na slici 5, ili sa neupotrebljavanog dijela
krova ili nadstrešnice. Bitno je da je volumen posude nešto veći od količine
oborina koja ga puni do trenutka potpunog ispiranja slivne površine.
Na dnu posude nalazi se maleni otvor zaštićen rešetkastim
filtrom kako bi tekućina lagano istjecala iz posude. Naime, u slučaju
nedovoljne količine padalina sustav se ne bi aktivirao, ali bi nakupljena voda
u posudi pri slijedećim padalinama mogla prerano uključiti sustav. Bušenjem
malog otvora omogućuje se vrlo sporo pražnjenje posude. Postoji mogućnost
ugradnje industrijskog senzora za kišu; potrebno ga je prilagoditi da radi kao
senzor za količinu oborina.
Slivnik se preko cjevovoda i filtra za krupne nečistoće spaja
na sustav zaklopki (slika 5 i 6). Zaklopka Ev1 (slika 5) je otvorena i vodi
prema izljevu, dok je zaklopka Ev2 zatvorena i vodi prema pročistaču i dalje
prema vodospremniku – cisterni. Doduše, sustav bi se mogao izvesti i bez
zaklopke 2, no ona je tu radi mehaničkog zatvaranja vodospremnika za vrijeme
suše. Radom sustava upravlja programabilni timer (slika 8) koji se može
programirati za vrijeme od desetak sati naviše.
Kako sustav radi? Kad počne padati kiša puni se posuda
senzora za količinu oborina (slika 7) količinom vode koja je potrebna za
ispiranje slivne površine. (To znači da senzor nije vremenski već količinski; u
slučaju obilnih padalina ranije će se aktivirati). Kada nivo tekućine dosegne
željenu vrijednost podiže se plovak i
aktivira se kontakt nivo sklopke; aktivacijom kontakta aktivira se i timer
(slika 8), koji pak zatvara zaklopku Ev1 i otvara zaklopku Ev2. Smjer kišnice
preusmjerava se sa izljeva prema vodospremniku (slika 6).
Timer je podešen na interval koji je potreban od posljednjih
oborina do nove potrebe ispiranja slivne površine; može se podesiti na dan,
dva, tjedan, mjesec… već prema iskustvu. Ako je podešen na kraće vrijeme bolja
je i kvaliteta vode – sustav češće ispire slivnu površinu. Nakon prestanka
oborina i isteka podešenog vremena timer vrši suprotnu radnju – prebacuje
položaj zaklopki u položaj prikazan na slici 5 i sustav je spreman za ispiranje
slivne površine.
Najbitniji element sustava je senzor za količinu padalina i
njegov ispravan rad; pri odabiru posude (koja može biti i od nekoliko
decilitara, dovoljna za smještaj nivo sklopke i određenog volumena tekućine)
najvažnija funkcija njeno je polagano pražnjenje; posebnu pažnju treba
posvetiti otvoru za pražnjenje kako ne bi došlo do mehaničkog začepljenja.
Vrijeme pražnjenja posude mora biti i nekoliko desetaka puta dulje od vremena
punjenja. U slučaju čestih padalina i podizanja – spuštanja plovka neće se
dogoditi ništa – timer će dobivati impulse i mjerenje vremena počet će od početka. Sustav je zamišljen da
se reaktivira tek nakon određenog vremena od prestanka posljednjih padalina!
Sustav radi potpuno automatski; ograničenje u radu
predstavlja trajnost mehaničkih filtera i eventualne nečistoće u senzoru za
količinu oborina. Sustav je pogodan za vikendice, apartmane, ali i za
vodospremnike od nekoliko stotina tisuća litara vode. Na senzor za količinu
oborina može se dograditi i dodatni sklop sa elektroventilom za automatsko
pražnjenje nakupljene tekućine; senzor time postaje pouzdaniji jer prestaje
bojazan od začepljenja izljevnog otvora. Na opisani sustav moguće je dograditi
i UV sustav za sterilizaciju vode – time ćemo znatno poboljšati kvalitetu i
zdravstvenu ispravnost pitke vode.
SUSTAV USISIVANJA PRAŠINE – CENTRALNI USISIVAČ
Dojadilo vam je vući nezgrapan i bučan usisivač prašine? Dozlogrdilo vam je stalno mijenjanje vrećica za prašinu? Rješenje je – centralni usisivač prašine!
Naime, sustav centralnog usisivanja je instalacija koja se sastoji od centralnog usisivača (slika 2 lijevo), cijevne instalacije (prikaz na slici 1) i priključnih jedinica – priključaka (slika 3 i 4). U podrumsku ili neku drugu prostoriju ugrađuje se centralni usisivač. Spaja se na sustav cijevi koje su podžbukno razvedene po objektu do priključnica ugrađenih na prikladno mjesto (hodnici, sobe…). Na priključnice koje kad nisu u upotrebi hermetički zatvaraju završetak cijevi priključuje se savitljiva cijev (slika 2 desno) sa teleskopskim rukohvatom i nastavkom za usisivanje. U biti, cijev je potpuno ista kao kod običnih usisivača, samo što je mnogo dulja.
Sustav rada je jednostavan. Centralni usisivač uključuje se u pogon ili priključenjem cijevi na priključnicu (slika 3) ili pomoću prekidača. Stvara se podtlak u cijelom sustavu, no zbog hermetičke zaptivenosti ostalih priključnica zrak se uvlači samo kroz cijev za usisivanje. Prednost je već spomenuta niska razina buke, prostor se ne zagrijava, nema izlaznog zraka iz usisivača koji podiže prašinu, baratanje je olakšano jer nema teškog kućišta usisivača koji moramo vući za sobom… Izlazna grana centralnog usisivača odvodi se izvan prostorije – na taj način zagrijan i nečist zrak ne izlazi u objekat. Velika prednost je i velika zapremnina posude za prašinu, kao i jednostavnost u čišćenju filtara i održavanju sustava. Mana pak je ugradnja – polaganje cijevi u zid mora se izvršiti prilikom veće adaptacije stambenog objekta ili prilikom novogradnje. U većini slučajeva, ako to raspored prostorija dozvoljava, dovoljan je tek jedan priključak po etaži, npr. u hodniku.
Sustavi za centralno usisivanje višestruko su skuplji od običnog usisivača prašine; sustav možete izvesti i u samogradnji. Položite kanalizacijske cijevi prikladnog promjera od mjesta ugradnje centralnog usisivača do priključnica; priključnica može biti obično kanalizacijsko koljeno sa čepom. Ugradite i prekidač kraj svake priključnice i spojite ga sa utičnicom za centralni usisavač. Umjesto centralnog usisivača možete upotrijebite jači model standardnog usisivača sa velikom posudom za prašinu, koji priključite na sustav cijevi u za to prikladnoj prostoriji.
Sustav je pogodan i za manje stanove – centralni usisivač možete smjestiti i na balkon, što opet ovisi koliko će susjedi biti oduševljeni vašim naumom…
GROMOBRANSKA INSTALACIJA
Vidio sam nekoliko stambenih objekata u koje je „udario
grom“. Od beznačajnih zacrnjenja sljemenika do potpuno raskrivenih dijelova
krova, spaljenih električnih uređaja, potopljenih prostorija, izbijenih prozora
itd. Ironično je da vlasnici objekata tek nakon udara groma postavljaju
gromobransku instalaciju…
Gromobranska instalacija spada u tip preventivne
instalacije; mala je vjerojatnost da će zatrebati, ali kad zatreba spašava nas
od neizrecivih šteta.
Električna munja je pražnjenje između oblaka i tla. Udarom
munje u nezaštićenu građevinu može doći do oštećenja, požara i trenutnog
pregaranja električne instalacije i svih uređaja spojenih na nju! Međutim, do
uništenja uređaja može doći i u okolnim objektima, zbog vrlo jakog magnetnog
polja koje se širi oko točke udara i metalnim predmetima izaziva snažan
indukcijski učinak! Naime, štete od munje možemo podijeliti u dvije skupine:
štete od elektriciteta nastalog udarom munje, i neizravne štete nastale
indukcijom. Napominjem da štete od indukcije mogu biti veće od štete nastale
direktnim udarom! Da bi se zaštitili od neželjenih posljedica udara munje,
ugrađujemo dvije vrste zaštite: vanjsku i unutarnju gromobransku instalaciju.
VANJSKA GROMOBRANSKA INSTALACIJA
Vanjska gromobranska instalacija ugrađuje se s vanjske
strane objekta. Možemo je podijeliti na tri elementa: krovne hvataljke,
gromobranski odvodi i uzemljenje (slika 1). Krovne hvataljke postavljaju se u
obliku mreže po sljemenu i ivicama krova i služe za direktno preuzimanje
električnog pražnjenja. Obično se izvode pomoću pocinčanih čeličnih traka.
Važno je napomenuti da SVE metalne konstrukcije na objektu (antenski stupovi,
oluci, limeni opšavi, metalne krovne konstrukcije, ograde balkona, snjegobrani
i slično) MORAJU biti spojene na gromobransku instalaciju!
Gromobranski odvodi (vertikalni odvodi) služe za odvođenje
električnog naboja iz hvataljki u uzemljenje. Kao gromobranski odvodi služe
pocinčane čelične trake ili užad, a moguće je i spajanje čelične armature
betonskih zidova na odvode. Uzemljenje se izvodi u obliku prstena od pocinčane
trake ukopane u zemljište oko objekta ili smještene u temelju objekta (temeljni
uzemljivač), ili u obliku metalnih šipki zabijenih u tlo, ili od ukopanih
metalnih ploča. Uzemljenje mora biti kvalitetno povezano sa gromobranskim
odvodima, kao i sa metalnim konstrukcijama oko objekta (ograde, metalne
sjenice, metalni slivnici i slično). Gromobranska instalacija mora biti
kvalitetno izvedena, stoga sve poslove oko projektiranja i montaže gromobranske
instalacije prepustite stručnjacima.
UNUTARNJA GROMOBRANSKA INSTALACIJA
Zbog indukcije nastale prilikom udara munje javljaju se
opasni naboji u metalnim konstrukcijama i instalacijama u objektu koji mogu
uništiti električne i elektronske uređaje i nanijeti opasne ozljede u slučaju
dodira. To su takozvane sekundarne posljedice, ali ponavljam da one mogu
nanijeti mnogo veću štetu od samog udara munje! Za sprječavanje sekundarnih
posljedica udara munje koristimo dvije vrste zaštite: izjednačavanje
potencijala i prenaponsku zaštitu instalacije. Obje vrste zaštite spadaju u
unutarnju gromobransku instalaciju.
Izjednačavanje potencijala već sam opisivao, no u ovom
slučaju sve metalne konstrukcije u objektu (vodovodne instalacije, sistem
centralnog grijanja, metalne konstrukcije, rukohvate, metalne ventilacione
cijevi…) moraju se povezati sa uzemljenjem; time se inducirani naboji sigurno
odvode iz objekta u okolno tlo.
Katodni odvodnici prenapona (slika 2) su uređaji koji
inducirane naboje iz instalacije odvode u uzemljenje. Spajaju se između faznih
vodiča i uzemljenja, i u slučaju povišenog napona (prenapona) istog trena
postaju vodljivi i odvode višak napona kratko spajajući fazni vodič i
uzemljenje. Postavljaju se kaskadno – na
ulaz energetskog voda (kućni priključni ormarić), zatim u razvodni ormarić, a
mogu se postaviti i na dio instalacije koji napaja osjetljive uređaje. Katodni
odvodnici prenapona ugrađuju se i na telekomunikacijske i antenske vodove.
Zaštita optičkih priključaka nije potrebna.
ZAŠTITA OSJETLJIVIH UREĐAJA – MULTIMEDIJALNI CENTAR, RAČUNALO
Kod zaštite osjetljivih uređaja, bilo da se radi o
multimedijalnom centru (TV prijemnik, glazbena linija, DVD player…) ili
računalu sa komponentama preporučam jedno pravilo: jedna faza, jedan osigurač,
jedna utičnica! Naime, radi sprječavanja međufaznih proboja i prenapona sve
uređaje koji su povezani audio kablovima, video kablovima, USB kablom…
priključite na jednu utičnicu! Doduše, ne mora to biti jedna utičnica i paukova
mreža produžnih kablova i razvodnika, već grupa utičnica na zidu jednim kablom
spojena na razvodni ormarić i osigurana jednim osiguračem! Također, na tu
liniju ugradite dva katodna odvodnika prenapona (tzv. odvodnici preostalog
prenapona - DGT) i to jedan između faznog vodiča i uzemljenja a drugi između
neutralnog (nultog) vodiča i uzemljenja. Utičnice spojite preko SPD
prenaponskih modula (u biti to su prenaponski osigurači, jednostavni i jeftini
moduli pogodni za modularnu ugradnju). Također ugradite katodne odvodnike
prenapona i na završetke svih telekomunikacijskih i antenskih linija spojenih
na štićene uređaje; na taj način postići ćete najveću moguću zaštitu vaših skupocjenih uređaja!
SUSTAV ZA ZAŠTITU OD SMETNJI
Ulazimo
u namjensko i usko profilirano područje: električno napajanje najosjetljivijih
uređaja. U tu kategoriju spadaju vrhunski audio – uređaji, računala za posebne
namjene i ostala profesionalna elektronička oprema kod kojih bi moglo doći do
smetnji u radu zbog onečišćenja i nepravilnosti mrežnog napona.
Uzroke
smetnji možemo podijeliti u više kategorija: elektromagnetska indukcija nastala
zbog prirodnih djelovanja (atmosferski uvjeti, Sunce), zatim elektromagnetska
indukcija uslijed rada uređaja (radijski
odašiljači, trafostanice, benzinski motori, kućanski uređaji, prigušnice
fluorescentnih svjetiljki…), kao i čitav spektar specifičnih smetnji nastalih
radom uređaja (prijenosi digitalnih signala na mrežu, lutajuće struje, smetnje
uslijed velikog otpora vodiča napajanja…). Smetnje mogu biti impulsne,
niskofrekventne, visokofrekventne i kombinirane. Spomenute smetnje napajanja
problem za ispravan rad uređaja jer se mogu manifestirati na više načina: šum,
pucketanje, zujanje, „iskrice“ i crte na monitoru itd.
Kao dodatan
problem javlja se i zaštita instalacije (strujnog kruga napajanja) koja također
može postati izvor smetnji.
Ugrubo,
rješavanje problema možemo podijeliti u dvije grane: zaštita od izvora
električnih polja nastalih izvan prostorije i zaštita od mrežnih smetnji –
smetnji napajanja. Međutim, da ne bi upali u zamku stručnih definicija
(audiofili znaju o čemu je riječ) krenimo od „prve linije obrane“ – električne instalacije.
Profesionalni
uređaji izuzetno su skupi; pošto se radi o uređajima na električni pogon
najčešći uzrok kvarova su nedostataci u sustavu opskrbe električnom energijom:
predimenzionirani i neadekvatni osigurački elementi, neispravne instalacije,
kvarovi nastali uslijed udara groma i sl. Kako bi riješili navedene probleme,
strujni krug za napajanje osjetljivih uređaja mora biti izveden krajnje
pažljivo i proračunato.
Krenimo
od osnovnog pravila zaštite (slika 1): jedan strujni krug – jedan osigurač –
jedna utičnica! Na taj način izbjegavamo međufazne proboje, proboje izolacije u
slučaju djelomičnog isključenja instalacije uslijed djelovanja zaštite i
slično. Krenimo od uzemljenja. Ako je moguće, postavite neovisno i kvalitetno
uzemljenje (sa ukopanim uzemljivačem) isključivo za štićene uređaje. U blizini
mrežnog priključka postavite priključno mjesto za uzemljenje (npr. kutiju za
izjednačavanje potencijala) i vodičem velikog presjeka (P/F 16 – 25 mm²)
spojite ga sa uzemljivačem. Na taj način smanjiti ćete mogućnost pojave smetnji
uzrokovanih parazitskim lutajućim strujama i sl. Ako niste u mogućnosti izvedbe
neovisnog uzemljenja, vodič uzemljenja iz razvodnog ormarića do priključnog
mjesta neka ima presjek od min. 4mm², kako bi smanjenjem otpora uzemljenja
olakšali odvođenje induciranih (naročito impulsnih) struja.
Fazni i
nulti vodič također neka budu većeg presjeka (P/F 4 mm²) kako bi izbjegli indukcije
nastale impulsnim strujama pri radu mrežnih transformatora. Vodiči neka budu neprekinuti
od razvodnog ormara do utičnice i provedeni metaliziranim instalacijskim
cijevima (cijevima omotanim metalnom folijom) koja također mora biti spojena na
uzemljenje. Utičnica može biti kvalitetna modularna utičnica sa nadstrujnom i
diferencijalnom zaštitom (KZS) do koje se može ugraditi i zaštita od prenapona
(odvodnik). Na taj način smo izvršili kvalitetnu zaštitu strujnog kruga ali i
spriječili pojavu smetnji nastalih indukcijom u vodičima unutar stambenog
objekta. Pri ugradnji klasične utičnice obavezno ju opremite odvodnikom
prenapona (slika 7).
„Druga
linija obrane“ je zaštita od smetnji čiji se izvor nalazi izvan objekta.
Smetnje nastaju uslijed indukcije u vodičima ili metalnim dijelovima uređaja, a
najčešći izvori su nestabilnosti u atmosferi, odašiljači i električni uređaji.
Zaštita se izvodi primjenom Faradayevog kaveza. Faradayev kavez izvodi se u obliku uzemljenog
metalnog „oklopa“ – kaveza oko uređaja koji štitimo. Naime, zbog uzemljenja
djelovanje vanjskog električnog polja ne prenosi se unutar kaveza. Na spomenut
način unutar kaveza ne prodiru niti radio – valovi, elektromagnetni impulsi
nastali udarom munje jer se svi inducirani naboji u rešetki kaveza sigurno odvode
u uzemljenje.
Navedeni
sustav zaštite možemo podijeliti u dvije grupe: zaštita prostorije i zaštita
uređaja smještenih unutar namještaja.
Faradayev
kavez kao zaštita prostorije nije jednostavno izvesti; kod novogradnje
prostorija se oblaže metalnom mrežicom („rabitz – mrežom“ - slika 2) po zidovima i stropu
neposredno prije žbukanja,kao i po podu prostorije neposredno prije nanošenja
glazure. Zasebni dijelovi metalnih mrežica moraju se povezati međusobno bakrenim
vodičem većeg presjeka i kvalitetno spojiti na uzemljenje. Zbog materijala za
izradu mrežice – pocinčane žice – povezivanje se jednostavno vrši lemljenjem. U
slučaju naknadne ugradnje prostorije je moguće obložiti metalnom folijom (slika 3) spojenom s uzemljenjem i prekriti je gips – kartonskim pločama.
Kao što
vidimo, radi se o značajnoj investiciji i ne baš jednostavnim radovima. Problem
predstavljaju otvori – vrata i prozori kao nezaštićena mjesta na kojima valja izvršiti
dodatnu zaštitu na prikladan način.
Namještaj
(stalaže, police, ormarići) za smještaj uređaja također mogu poslužiti za
djelomičnu ili potpunu zaštitu od induciranih smetnji. Najjednostavnije je
prostoriju opremiti metalnim namještajem koji se kvalitetno poveže sa
uzemljenjem, i problem je riješen. No radi estetskog dojma najčešće se
upotrebljava drvo ili oplemenjena iverica. Moj savjet je izvedba sendviča od dvije
ploče iverice između kojih se po cijeloj površini ugradi metalna folija. Svi
dijelovi folije moraju se, naravno, spojiti s uzemljenjem. Umjesto toga postoji
i mogućnost ugradnje folije sa unutarnje strane elemenata, oblačenje metalnog
namještaja u drvo itd. Posebnu pažnju posvetite pravilnom spajanju aluminijske
folije na bakrene vodiče!
Treća,
možda i najvažnija, zaštita je od induciranih smetnji unutar vodiča ili
uređaja. Spektar vrsta i oblika smetnji zaista je velik te ih nećemo
pojedinačno opisivati. Zaštitu možemo podijeliti na zaštitu instalacije i
zaštitu uređaja. Zaštita instalacije sprovodi se stabilizacijom napona i
ugradnjom odvojnog transformatora i različitih filtara, dok se zaštita uređaja
vrši posebnom izvedbom mrežnih kablova i zahvatima na samim uređajima.
Radi
lakšeg snalaženja zamislimo „točku susreta“; to je zamišljena točka gdje se
susreće mrežni dio električne instalacije sa električnom instalacijom samih
uređaja. Do točke susreta vrši se stabilizacija napona i filtriranje od
smetnji, dok se nakon te točke „očišćena“ električna energija pravilno
distribuira po uređajima.
Krenimo
redom. Za pravilan rad uređaja potreban je ujednačen napon gradske mreže od 220
V, bez oscilacija. Na slici 4 prikazan
je stabilizator napona. Služi za stabilizaciju mrežnog napona na približno 220
V bez obzira na odstupanja napona mreže u opsegu od 170 – 240 V. Naravno,
stabilizator napona mora biti izuzetno kvalitetan i namjenski, kako svojim
radom ne bi prouzročio više štete generiranjem smetnji nego koristi regulacijom
napona.
Na
slici 5 prikazan je odvojni transformator za balansirano napajanje uređaja.
Služi za otklanjanje smetnji nastalih indukcijom unutar uređaja. Objašnjenje
rada bilo bi preopširno i prekomplicirano, no spomenimo samo da je odvojni
transformator namijenjen prvenstveno za otklanjanje smetnji nastalih induciranjem
struja radi međusobnog povezivanja više uređaja (te povezivanja uzemljenja i
mase audio ožičenja). Uređaji su glomazni i skupi, potrebna je stručna pomoć
kod ugradnje, ali su nezamjenjivi u sustavima sa mnogobrojnim uređajima sa
različitim tipovima uzemljenja.
Važna
komponenta zaštite su filtri za filtriranje ili odvođenje različitih vrsta
simetričnih i asimetričnih smetnji (slika 6). Naravno, izvedba mora biti strogo
namjenska i profesionalna, jer se većina smetnji induciranih u naponskoj mreži
otklanja upravo putem njih. Stoga izlazi filtara predstavljaju „točku susreta“,
nakon koje se „očišćeno“ napajanje odvodi prema uređajima.
Za
napajanje uređaja koriste se kvalitetni kablovi sa upletenim vodičima velikog
presjeka i izuzetno kvalitetnim uzemljenjem (radi što manjeg otpora – slika 8).
Kablovi se razvode iz jednog izvora ili putem uređaja za napajanje sa ugrađenim
filtrima (slika) ili pak putem specijalnih razdjelnika (slika). Kablovi mogu
biti opremljeni i feritnim prstenom radi dodatnog filtriranja induciranih
napona (slika 9).
Sve u
svemu, sustav za zaštitu od smetnji vrlo je skup, specifičan i usko primjenjiv
samo na određene tipove uređaja. Međutim, ulaganje u skupe uređaje doći će do
punog izražaja tek i ugradnjom kvalitetne zaštite od elektromagnetnih smetnji.
LOGIČKI SUSTAVI
Univerzalni logički modul
O logičkim sustavima teško je pisati radi njihove svestranosti i velikog spektra mogućnosti. Postoji nekoliko proizvođača logičkih sustava, opisati ću Siemensov sustav LOGO radi jednostavnog načina montaže i upravljanja.
O logičkim sustavima teško je pisati radi njihove svestranosti i velikog spektra mogućnosti. Postoji nekoliko proizvođača logičkih sustava, opisati ću Siemensov sustav LOGO radi jednostavnog načina montaže i upravljanja.
Logički sustavi služe za upravljanje složenijim sustavima
kućne instalacije, ili za više sustava istodobno. Sastoje se od univerzalnog
logičkog modula (slika 1), modula za proširenje (slika 2), modula za
komunikaciju (slika 3), dodatne opreme za povezivanje i programa za upravljanje i programiranje.
Univerzalni logički modul (slika 1) je modul u kojem se vrši
programiranje operacija. Postoji više vrsta logičkih modula, ovisno o
zahtjevnosti upravljanja procesom; sa 6, 8 ili 12 ulaza i sa 4 ili 8 izlaza. Na
ulaze se spajaju upravljački elementi – senzori, tipkala…, dok se na izlaze
spajaju izvršni elementi ili trošila (rasvjeta, elektromotori, releji…). Za
veće zahtjeve postoje moduli za proširenje, moduli za komunikaciju… Može se
povezati i više logičkih modula u jednu cjelinu putem AS – Interfacea.
Univerzalni logički modul može se programirati preko ugrađenih tipki, zatim
spajanjem na računalo ili prijenosom programa putem memorijske kartice.
Područje primjene logičkih sustava uistinu je široko;
upotrebljavaju se za upravljanje i automatizaciju sustava sa više potrošača i
upravljačkih jedinica. Možemo ga upotrijebiti za centralno upravljanje
unutarnjom rasvjetom, vanjskom rasvjetom, upravljanje automatskim vratima,
roletama, ventilacijom, grijanjem, navodnjavanjem, solarnim sustavima,
hibridnim zahtjevima… Za potrebe u kućanstvima gotovo da i nema uporabnih
ograničenja.
Programiranje vrši stručnjak; na vama je da iznesete svoje
zahtjeve, posavjetujete se o mogućnostima – ostalo će učiniti stručne osobe.
Edukacija o upravljanju sustavom stvarno je minimalna i jednostavna – sustav u
većini slučajeva radi potpuno automatski.
