ODRŽAVANJE TEMPERATURE


UTROŠAK ENERGENATA


                Izračunati prosječan utrošak energenata sizifov je posao; dostupnost informacija na Internetu je, blago rečeno, vrlo „šarena“! Iz obilja podataka vezanih uz marketinške (čitaj: prepravljene) podatke, kao i uratke kvazi – analitičara (čitaj: srednjoškolskih eseja), korisne i nadasve upotrebljive podatke teško je izlučiti. Iskustvo u ovom slučaju ne znači ništa; prosječan utrošak energenata vezan je uz detaljno višegodišnje praćenje većeg broja istovjetnih objekata, što su u stanju učiniti samo ozbiljnije institucije. Stoga sam kao „temelj“ odabrao ozbiljnu i profesionalnu studiju koju ću na najjednostavniji mogući način približiti znanju prosječnog čitatelja.
                Za početak, analizu ćemo vršiti na objektu površine 60 m² - prosječnom dvosobnom stanu u zgradi starijeg datuma izgradnje - najčešćem tipu stambenog objekta u našoj zemlji. Napominjem, radi se o prosjeku, stoga neka vas ne začudi ako vaša potrošnja odstupa od iznesenih podataka; u krajnjoj liniji, to je znak ili za razmišljanje o energetskoj učinkovitosti ili pak za veselje radi spoznaje o efikasnom zagrijavanju vašeg stambenog prostora.

                Krenimo redom. Zamislimo stan prosječne starije gradnje: koliki je utrošak energenata? Odgovor – 7000 kWh godišnje! Površina je spomenutih 60 m², te godišnja potrošnja iznosi 116 kWh/m²! Prema tome, prema energetskim svojstvima naš stan spada u D kategoriju (slika 1), što bi bilo na granici između „lošeg“ i „podnošljivog“. Nažalost, opisani stan predstavlja prosjek naše stvarnosti: zgrade su većinom starije, građene u vremenima kad se energetskoj učinkovitosti pridavala vrlo mala pažnja.
                Da ne bi zapali u područje energetike – proračuna snaga i potrošnje o čemu brinu školovani energetičari, isključivo ćemo pokušati prikazati i objasniti razlike u različitim načinima gradnje i drugačijim vrstama grijanja. Zaključke pokušajte donijeti sami.

                Na slici 2 prikazan je godišnji utrošak zemnog plina i toplinske energije, podijeljen na kalendarske mjesece. Kao orijentir prikazane su i prosječne mjesečne vanjske temperature. Što primjećujemo? Vidljivo je ono što nam i logika nalaže – dinamika zagrijavanja, a samim tim i potrošnja energenata, ovisi o vanjskoj temperaturi. Zašto je to tako? Zagrijavanjem održavamo konstantnu temperaturu u našim prostorijama; neka ona iznosi 20 °C. Međutim, naš stan je građevina: ima vanjske zidove, strop, pod, prozore, ulazna vrata… Svaka od navedenih površina ima svoju „toplinsku prohodnost“ (provodljivost) koja se izražava u W/m²K. Toplinska prohodnost prikazuje gubitak energije kroz zidove, vrata i sl. po metru kvadratnom površine i razlici u temperaturi od 1 °C (°K). Pošto je ovo laiku nepotrebna teorija da ubrzamo: izračunom toplinske prohodnosti, površine vanjskih ploha i razlike u temperaturi dobivamo ukupni gubitak topline našeg stana izražen u kW! Za naš stan gubitak topline iznosi 6,06 kW. Što to znači?

                Izračunata vrijednost prikazuje, laički rečeno, ukupnu „potrošnju“ (hlađenje) našeg stambenog objekta pri najnižoj vanjskoj temperaturi! To je orijentir za minimalnu instaliranu snagu našeg sustava zagrijavanja, koji ne obuhvaća ostale čimbenike: provjetravanje, otvaranje ulaznih vrata itd.  Međutim, pošto je građevina izgrađena od cigle, betona, stakla i sl., različiti materijali imaju različitu toplinsku provodljivost, ali i vrijeme potrebno da se prilagode vanjskoj temperaturi! Pošto tijekom dana dolazi do velikih oscilacija u temperaturi (npr. po noći može biti -22 °C a po sunčanom danu temperatura se može približiti nuli, pa čak i porasti za koji stupanj iznad nule), da bi izračunali stvarni gubitak topline posežemo za prosječnom vanjskom temperaturom! Uobičajeno se uzima u obzir prosječna dnevna – noćna temperatura (8 – 16 sati), zatim prosječna dnevna temperatura (24 sata), trodnevna, tjedna, mjesečna temperatura itd.

                Evo nam nove situacije na slici 4: prikazujemo dnevni utrošak energije, obzirom na prosječnu dnevnu temperaturu zraka izvan objekta. Ovi podaci nisu rezultat proračuna, već kvalitetno učinjene studije na bazi desetak zgrada starije gradnje sa stanovima prosječne veličine i opremljenosti istovjetnih stanu koji opisujemo. Što primjećujemo?
                Kao prvo, porast potrošnje linearno prati pad temperature; razlog je spomenuta ovisnost gubitaka topline kroz zidove, prozore i sl. o vrijednosti temperature izvan objekta. Nadalje, iz ovih podataka možemo izračunati maksimalnu snagu sustava zagrijavanja prostora, što ovisi o minimalnoj prosječnoj temperaturi koju očekujemo. Pošto smo rekli da gubitak topline za naš stan iznosi 6 kW, snaga sustava za zagrijavanje nikako ne bi trebala biti manja od toga! Međutim, koristimo li sustav zagrijavanja sa akumulacijom topline, instalirana snaga može biti i manja: uzet ćemo primjer najnižeg prosjeka dnevne temperature od -9,1 °C; dnevni utrošak energije iznosi 58,17 kWh, što u prosjeku iznosi 2,42 kWh po satu! Znači, imamo li mogućnost akumulacije topline (akumulacijski spremnik), teoretski bi bio dovoljan grijač od 2,5 kW koji bi zagrijavao vodu u spremniku 24 sata dnevno, bez prestanka! Koliki bi trebao biti spomenuti spremnik? Zanemarimo li gubitke, za minimalnu funkcionalnost sustava morali bi ugraditi akumulacijski spremnik od 850 litara! I kao šećer na kraju, pri izuzetno niskim temperaturama sustav ne bi funkcionirao kako smo zamislili, jer bi potrošnja zagrijavanja bila znatno veća od mogućnosti akumulacije i zagrijavanja spremnika, a spomenuti grijač od 2,5 kW višestruko je slabiji od gubitaka topline kroz zidove, prozore i sl. da bi bio u stanju osigurati dovoljno topline za zagrijavanje objekta.
                Na koji način odrediti minimalnu snagu sustava? Da bi dobili odgovor, moramo se još malo  zadržati na vrstama i utrošku energenata.
                Koji energent odabrati? Pogledajte primjer zagrijavanja našeg stana zemnim plinom (slika 5):

                Prikazana je tablica mjesečnog i godišnjeg utroška energenata (u kWh), u našem slučaju zemnog plina. Vidimo mjesečnu potrošnju plina po mjesecima, kao i troškove grijanja. Važna napomena: prikazani troškovi su isključivo troškovi zagrijavanja prostora; u troškove nije uračunata potrošnja plina za kuhanje, kao ni potrošnja plina za pripremu – zagrijavanje tople sanitarne vode!
                Da bi lakše pratili omjere utroška energenata, prikazali smo i prosječan mjesečni iznos troškova zagrijavanja: 226,04 kune mjesečno. Za usporedbu, prikazana je i tablica troškova grijanja stana priključenog na zajedničku kotlovnicu (toplanu). I u ovom slučaju prikazani su troškovi zagrijavanja bez troškova tople sanitarne vode! Za razliku od plina, plaćanje troškova grijanja iz toplane plaća se u mjesečnim ratama prema stvarnom utrošku (zgrade) uvećanom za famoznu „snagu“, što u slučaju našeg stana iznosi 166 kuna mjesečno. Usporedimo: troškovi grijanja zemnim plinom (etažno grijanje, 2.172,45 kuna godišnje) u konačnici su dvostruko niži od troškova zajedničkog grijanja (5.412,00 kuna godišnje)! Naravno, i laiku je vidljivo da je etažno plinsko centralno grijanje ekonomičnije i isplativije. No, da li je baš tako?
                Prije usporedbe energenata, objasnimo još jedan pojam: iskoristivost (korisnost, efikasnost…) sustava zagrijavanja. Iskoristivost (η) je omjer dobivene toplinske energije i stvarnog utroška energije! Iskoristivost klasične plinske grijalice (kombiniranog bojlera, peći…) iznosi negdje oko 0,92 (92%), dok za kondenzacijski uređaj η iznosi oko 0,97. Pošto Internet „barata“ kojekakvim podacima uzeli smo čisti, školski primjer iskoristivosti plinskih sustava centralnog grijanja. Pogledajte sliku 5; prikazan je stvarni utrošak energije izražen u kWh, što je osnova za obračun troškova utrošenog energenta; desno je prikazan toplinski utrošak, odnosno koliko se stvarno utrošene energije pretvorilo u toplinsku. U našem slučaju to iznosi 92%, i taj podatak je stvarni utrošak topline, koji će nam poslužiti kao referenca za usporedbu sa ostalim energentima!


                Prvi dio naše analize troškova grijanja prikazali smo kao tablice mjesečnog utroška toplinske i stvarne energije. Stvarni utrošak je, ponovimo, utrošak topline uvećan za iskoristivost sustava. Upotrijebili smo najčešće korištene energente: od fosilnih (plin, lož ulje, ugljen), preko električne energije (čija kategorizacija ovisi o vrsti elektrane u kojoj je proizvedena) pa do obnovljivih izvora: drva, peleta i toplinskih pumpi. Što primjećujemo? Naše plinsko grijanje nalazi se negdje oko sredine isplativosti. Zanimljivo je da su sustavi koji upotrebljavaju električnu energiju istodobno najučinkovitiji i najlošiji sustavi zagrijavanja; električno zagrijavanje klasičnim električnim grijalicama u jednotarifnom sustavu je najneisplativije! Po drugoj strani, toplinske pumpe bile bi najekonomičniji odabir! 

                Radi preglednosti pogledajmo sliku 7. Iz prethodnog prikaza izvukli smo najbitnije: stvarni godišnji i mjesečni trošak zagrijavanja našeg stambenog objekta. O nama zanimljivim sustavima biti će još riječi, stoga ću zaključak o ekonomičnosti različitih sustava zagrijavanja prepustiti vama!




ENERGETSKA UČINKOVITOST



                Energetska učinkovitost, laički rečeno, predstavlja racionalno trošenje energenata. Poboljšanjem energetske učinkovitosti objekta smanjujemo potrošnju energenata, i obratno, nažalost. Energetska učinkovitost ponajprije ovisi o vrsti energenta i sustavu zagrijavanja, ali i o samom stambenom objektu: smještaju i rasporedu grijaćih tijela, vrsti i izolaciji zidova, podova, krovišta, kvaliteti stolarije, ulaznih vrata, dinamici provjetravanja, dinamici ulazaka i izlazaka iz objekta...
                Stan koji smo uzeli kao referencu, rekli smo već, starije je gradnje. O energetskoj učinkovitosti ne možemo baš puno govoriti: potječe iz davnih vremena jeftinih energenata i brze stanogradnje, kad je centralno grijanje predstavljalo pravi hit među pučanstvom. Međutim, vrijeme prolazi, godine čine svoje; drvena stolarija se rasušila, pohabala, ne brtvi, zidovi su najčešće betonski, u rijetkim slučajevima obloženi heraklitom… O vanjskoj izolaciji nema ni govora. I kao takav, naš stan je, blago rečeno, energetski neučinkovit. Za utjehu, postoje stanovi i kuće u kojima godišnja potrošnja iznosi i preko 200 kWh/m²!

                Da bi pričali o energetskoj učinkovitosti, moramo spomenuti i energetske razrede: prema godišnjoj potrošnji po m² objekti se dijele u energetske razrede prema slici 8. Pasivne kuće bile bi energetski razred A+, niskoenergetski objekti spadali bi u razred A, dok se većina objekata nalazi u razredima  D, E i F.
                Koji objekti zadovoljavaju kriterije pojedinih energetskih razreda? Teško je dati precizan opis zbog mnogobrojnih kriterija koji uslovljuju energetsku učinkovitost, stoga ćemo objekte razvrstati po načinu izgradnje (pridodani energetski razredi predstavljaju prosjek navedene izvedbe):
-          Objekti bez fasade i žbuke, klasična stolarija (F,G);
-          Objekti sa standardnom fasadom, betonski zidovi, klasična stolarija (E,F);
-          Objekti sa standardnom fasadom, zidovi od opeke, klasična stolarija (D,E);
-          Objekti sa kvalitetnom standardnom fasadom, kvalitetna stolarija (C);
-          Objekti s stiropor fasadom od 5 cm i kvalitetnom stolarijom (C, B);
-          Niskoenergetski objekti sa stiropor fasadom od  ̴ 10 cm, kvalitetnom stolarijom (A);
-          Niskoenergetski objekti sa naglašenim izborom termoizolacijskih materijala – pasivne kuće (A+).
                Da bi nastavili priču o energetskoj učinkovitosti, spomenimo i ovaj podatak: toplinski gubici dijele se na gubitke preko zidova (fasade) i iznose otprilike 30-40%, zatim kroz zatvorene prozore i vrata oko 15 - 20 %, kroz krov (strop) oko 20 - 25%, kroz pod 10 - 15%,  dok se ostali gubici ostvaruju ventilacijom, prozračivanjem, otvaranjem vrata itd. Iz ovog naslućujemo da je jedan od najbitnijih energetskih čimbenika fasada; najviše gubitaka ostvaruje se kroz vanjske zidove.

                Najčešće rješenje za to su – termo fasade od stiropora. Međutim, termo fasada (stiropor) će znatno poboljšati energetsku učinkovitost objekta tek uz uslov da riješimo i ostale vezane gubitke: kroz pod i kroz krov. Nadalje, povećanjem debljine stiropora ne dobivamo linearno povećanje učinkovitosti; na slici 9 prikazana je ušteda energenata u ovisnosti o debljini stiropora u termofasadi; primjećujemo da su efekti vidljivi do 10 cm debljine, a dalje su sve neizraženiji. Uz najbolju želju za poboljšanjem energetske učinkovitosti, opravdanost nemalih investicija u debele slojeve izolacije postaje upitna. Da ne zalazimo u područje teorije, opišimo najčešće izvedbe zidova i izolacije redom od najkvalitetnije do najlošije:
• sandwich zid od plinobetona (porobetona) sa međuslojnom izolacijom
• zid od plinobetona (porobetona) debljine 25 cm sa unutarnjom termožbukom od 2 cm
• zid od plinobetona (porobetona) debljine 25 cm
• zid od šuplje opeke debljine 25 cm sa unutarnjom termožbukom od 3 cm i vanjskom termoizolacijom od okipora ili mineralne (kamene) vune debljine 10 cm
• zid od šuplje opeke debljine 25 cm sa unutarnjom žbukom od 2 cm i vanjskom termoizolacijom od okipora ili prihvatljivo mineralne (kamene) vune debljine 5 cm
• zid od pune opeke debljine 25 cm sa unutarnjom žbukom od 2 cm i vanjske termo (perlit) žbuke debljine 5 cm
• zid od šuplje opeke debljine 25 cm sa unutarnjom žbukom od 2 cm i vanjske žbuke debljine 3 cm
• zid od pune opeke debljine 25 cm sa unutarnjom žbukom od 2 cm i vanjske žbuke debljine 3 cm
• zid od pune opeke debljine 25 cm bez unutarnje i vanjske žbuke
• zid od betonskog bloketa debljine 25 cm sa unutarnjom žbukom od 2 cm i vanjske žbuke debljine 3 cm
• zid od betonskog bloketa debljine 25 cm bez unutarnje i vanjske žbuke

                Naravno, kvalitetnija izolacija znači veću investiciju, ali i ekonomičniji utrošak energenata. I tu priči nije kraj; nastavlja se odabirom kvalitetne stolarije (sa trostrukim ili dvostrukim izolacijskim staklom), zatim podova (izolirani podovi na izoliranoj temeljnoj ploči), stropova (porobeton), krovišta… Pošto pričamo o grijanju i ne želimo zaglibiti u teoriji građevinarstva, prepustimo to stručnjacima i nastavimo sa energetskom učinkovitošću!
               
                Ovako to izgleda u praksi! Prikazani su troškovi zagrijavanja objekta obzirom na energetski razred, odnosno na opremljenost objekta: izolacija zidova, podova, stropa, stolarije, vrste ventilacije, čemu moramo dodati i možda najvažniji faktor: naše navike! Najjednostavnija stavka (iako vrlo skupa) je investicija u izolaciju. Međutim, ako nismo promijenili navike poput pregrijavanja prostorija, visoke temperature u objektu (24 – 26 °C, pa i više), prekomjernog otvaranja prozora ili ulaznih vrata, korist od velike investicije vrlo je upitna! „Grijanje ulice“, boravak u dnevnom boravku u donjem rublju uz istodobno hlađenje pregrijanih prostorija otvaranjem prozora očit su primjer energetske neučinkovitosti i „promašene“ investicije. Stoga, da bi postigli optimalnu energetsku učinkovitost, moramo ispoštovati sljedeća pravila:
-          Kvalitetna termo – fasada
-          Izolacija podova i stropova (krova), izvedba ventiliranog (hladnog) krova
-          Rješavanje problema toplinskih mostova
-          Kvalitetna stolarija
-          Unutarnja termo – izolacija
-          Odabir povoljnog energenta i sustava grijanja
-          Ventilacija pomoću rekuperatora i zemnog izmjenjivača topline
-          Obnovljivi izvori energije
-          Ekonomična dinamika grijanja
-          Promjena životnih navika
                Osim posljednje dvije, navedene stavke predstavljaju značajne investicijske troškove! Iako smo na neka rješenja primorani zakonom, većina ljudi smatra ulaganje u energetsku učinkovitost suvišnim! Uz to sustavi zagrijavanja obično su daleko predimenzionirani, gubici nastali nemarom pri odabiru i aljkavošću pri izvedbi građevinskih radova veći su od očekivanih, i kad tome pridodamo sveprisutni jal („susjed ima dva radijatora u dnevnom boravku, ja ću imati tri!“), eto nam scenarija za energetsku neučinkovitost, unatoč dobrim namjerama!
                Najkvalitetnija rješenja učinkovitosti moguća su pri novogradnji: moj odabir svakako bi bio kvalitetno izolirana temeljna ploča i hermetički zatvorena građevina od porobetona sa ventiliranim krovom, opremljena toplinskom pumpom sa akumulacijom, podnim i ventilacijskim grijanjem pomoću rekuperatora i registra (izmjenjivača), dinamičkim zagrijavanjem podijeljenim na zone… Možda sam iznio previše pustih želja, ali navedeno predstavlja budućnost stanogradnje, priznali mi to sebi ili ne! Ali, to nije razlog da se i postojeći objekti pretvore u kvalitetne niskoenergetske objekte! Doduše, adaptacijske investicije jesu velike, ali konačnim proizvodom opravdat ćemo svaku pametno uloženu kunu kroz optimalan utrošak energenata i mnogo kvalitetnije, zdravije i stabilnije uvjete u našem životnom prostoru!


                INVESTICIJSKI UTROŠAK ENERGENATA



                Jednom prilikom upitao me prijatelj što je isplativije: sa budžetom od 40.000 kuna uzeti kredit i kupiti novi auto, ili za 40.000 kuna kupiti rabljeni. Uvjet za obračun bio je prodaja novog automobila nakon 5 godina po cijeni od 40.000 kuna.
                Pod mjesečnim troškovima osobnog vozila uobičajeno smatramo tek troškove za gorivo. Ostale troškove kao što su: servis, ulje, registracija, gume… nekako zanemarujemo , kao da ih trpamo pod tepih kako bi troškovi našeg vozila bili naizgled manji, a samim tim i opravdaniji i prihvatljiviji. Prema opisanom shvaćanju mjesečni trošak našeg vozila bio bi 1.250 kuna, koliko bi potrošili za gorivo. Ali, koliki su STVARNI troškovi?
                Pogledajmo sliku 11: prikazan je omjer stvarnih troškova za oba slučaja: novo vozilo plaćeno 40.000 kuna gotovinom, a 50.000 kreditom na 5 godina, i rabljeno vozilo plaćeno gotovinom od 40.000 kuna. U ukupne troškove cijeni vozila pribrojili smo SVE troškove nastale u 5 godina, od troškova novog vozila odbili smo 40.000 kuna koliko bi vratili prodajom nakon 5 godina, i dobivene iznose smo podijelili sa 60 (brojem mjeseci u 5 godina). Na taj način smo dobili STVARNI UTROŠAK izražen u mjesecima, kog možemo nazvati i INVESTICIJSKI MJESEČNI TROŠAK (jer smo sve navedene vrijednosti investirali u luksuz ili potrebu zvanu prijevoz osobnim automobilom)! I on je – začuđujuće visok, zar ne?
                Zašto to spominjem? U narodu je uvriježeno razmišljanje o investicijama: „ako možemo, lako ćemo“, ili „nekako ćemo već“. Na taj način se zasljepljujemo skrivajući stvarne troškove od nas samih; u opisanom primjeru, ako već moramo kupiti vozilo, daleko je isplativije kupiti rabljeno vozilo, jer ćemo na taj način u pet godina korištenja uštedjeti 23.400 kuna, koje pak možemo investirati u nešto potrebnije! Želite još jedan primjer? Poljoprivrednik sa 2 - 3 ha zemljišta ulaže u mehanizaciju, kupuje sve priključke, osobno vozilo itd., a dvije godine za redom usjev mu propadne zbog suše! Naravno, mehanizacijom je puno lakše obrađivati zemljište, ali ne bi li bila mudrija odluka investiranje u sustav navodnjavanja i uzimanje u zakup dijela mehanizacije (čitaj: plaćanje usluge drugom izvođaču)? Na žalost, takva svijest kod nas daleko je od stvarnosti; naučeni smo na stihijsko „planiranje“ po staroj prokušanoj metodi „lako ćemo“…

                Nakon uvoda nevezanog uz temu idemo dati odgovor na pitanje: što je investicijski utrošak energenata? Uvidom u sliku 12 brzo ćemo izlučiti odgovor: to je zbroj investicije i troškova grijanja u vremenskom razdoblju od 5, 10, 20 ili 30 godina, razdijeljen na broj mjeseci u dotičnom razdoblju! Kao i u slučaju osobnog vozila, sve troškove vezane uz grijanje (energent, investicije u sustav grijanja, kvalitetnu stolariju i izolaciju objekta) ravnomjerno smo podijelili i prikazali poput mjesečnih iznosa koji nam kazuju koliki je STVARNI trošak grijanja u našem stambenom objektu (INVESTICIJSKI UTROŠAK).
                Promotrimo tablicu; u retku 1 prikazano je zatečeno stanje u stanu – centralno grijanje iz kotlovnice. Želimo li naš sustav centralnog grijanja preurediti u etažno plinsko grijanje, potrebna je investicija od oko 22.000 kuna (kombinirana grijalica, cjevovod, ventili, priključak, dimnjak…). U stupcu MJESEČNI TROŠAK vidimo da nam je mjesečna rata grijanja pala sa astronomskih 451 kunu na 226 kuna (na što treba pridodati i cca. 100 kuna troškova pripreme tople vode i kuhanja). Nadalje, ako ugradimo kvalitetnu PVC stolariju, mjesečni trošak pada na 171 kunu, dok bi pri izvedbi termo izolacije našeg stana mjesečni trošak pao na samo 95 kuna! Ali… Za etažno grijanje i PVC stolariju potrebna je investicija od nekih 39.000 kuna, dok je za etažno grijanje, stolariju i kvalitetnu termo izolaciju potrebno izdvojiti oko 64.000 kuna (plus kamate ako se radi o potrošačkom kreditu)! Kada se investicija vraća?
                Investicija u etažno plinsko grijanje vraća se za nekih 7 – 8 godina, odnosno 10 – ak godina ako se radi o kreditu (vidi grafikone na slici 12). Investicija pak u plinsko grijanje, stolariju i izolaciju vraća se za više od 10 godina… Što to znači?
                Naravno, cilj nam je smanjiti mjesečne izdatke za energente i učiniti naš prostor kvalitetnijim za život. Ugradnja stolarije i izolacije nije upitna, jer jedino na taj način možemo stvoriti prave uvjete za poboljšanje energetske učinkovitosti! Međutim, da li je plin dobar odabir?
                Prije donošenja konačne odluke, pogledajmo sliku 13:

                Prikazan je odnos troškova plinskog grijanja i toplinske pumpe! Ponovimo – toplinska pumpa je uređaj kojim zagrijavamo prostorije uz utrošak energenta 4:1! To znači, za utrošena 4 kWh toplinske energije plaćamo 1kWh električne! Uz to, ugradnjom akumulacijskog spremnika većinu električne energije potrebne za zagrijavanje možemo možemo potrošiti za vrijeme niže tarife – noću!
                Toplinske pumpe iznimno su skupi uređaji; iako spadaju u obnovljive izvore energije, zbog nedostatka državnih poticaja većina smatra da je njihova ugradnja neisplativa! Međutim, slika 13 dokazuje nam suprotno; ugradnjom jeftinijeg modela pumpe „zrak – zrak“ sa 2 – 3 unutarnje jedinice u potpunosti smo zadovoljili našu potrebu za zagrijavanjem prostora, a investicija će nam se brzo isplatiti! Međutim, toplinske pumpe zrak – voda i zemlja – voda vrlo su skupe; prednost im je zagrijavanje vode pa ih uz potrebe zagrijavanja možemo iskoristiti i za pripremu tople sanitarne vode. Ruku na srce, toplinske pumpe zemlja – voda pogodnije su za veće stambene objekte; za naš stan biti će dostatno ugraditi toplinsku pumpu zrak – zrak. Nadam se da ste dobili zadovoljavajući odgovor.

                KONSTANTNO I DINAMIČKO ZAGRIJAVANJE


               
                Naredni faktor o kome ovisi ekonomičnost i kvaliteta zagrijavanja je vrsta i raspored grijaćih tijela. Za početak smo na slici 14 prikazali dinamiku zagrijavanja prostora grijačem trostruke snage i sa tri neovisno upravljana grijača: potrošnja je u oba slučaja ista, međutim dinamika zagrijavanja se znatno razlikuje! Vidljivo je da je trostruki grijač s konstantnom snagom učinkovitiji pri zagrijavanju kod viših vanjskih temperatura jer daleko brže zagrije prostor; no upravo iz tog razloga velike su oscilacije u temperaturi zraka u prostoriji. Zbog prevelike snage samog grijača pri manjim potrebama za zagrijavanjem dolazi do pregrijavanja u blizini grijaćeg tijela! Razlog tome je dugo vrijeme potrebno za odaziv upravljačkog elementa (termostata). Problem se može riješiti ugradnjom vrlo kvalitetnog i osjetljivog termostata, što znatno poskupljuje investiciju a problem pregrijavanja rješava tek djelomično. Po drugoj strani, kod većih vanjskih temperatura prikazano dinamičko zagrijavanje će uključiti samo jedan grijač (trostruko slabiji od konstantnog, naravno). Zbog trostruko manje snage grijača zagrijavanje će teći sporije, a samim tim i tečnije i ravnomjernije, dajući vremena toplini da se raširi prostorom, a i rad upravljačkih elemenata  biti će znatno kvalitetniji.
                Grijač sa konstantnom snagom će se u slučaju srednje niske temperature češće uključivati i isključivati, ali će i vrijeme intervala hlađenja biti kraće. I dalje je prisutan trend neujednačenog zagrijavanja – pregrijavanja u blizini grijača. Kod dinamičkog zagrijavanja uključivat će se dva grijača, po potrebi! Uz uslov da svaki grijač ima svoju upravljačku jedinicu dolazit će do preklapanja u radu grijača, ravnomjernije raspodjele topline, ali će dvostruka snaga omogućiti dovoljno topline za potrebe zagrijavanja. U posljednjem slučaju pri izuzetno niskoj vanjskoj temperaturi konstantni grijač uključivat će se često zbog ubrzanog hlađenja prostora među intervalima zagrijavanja. Dinamičko zagrijavanje uključit će i treći grijač, pa će zagrijavanje i dalje ići puno uravnoteženije od konstantnog zbog neovisnog upravljanja svakog grijača. Ako uz do sad navedeno grijače pravilno rasporedimo po prostoru, izbjeći ćemo zone pregrijavanja a toplina će se ravnomjernije raspoređivati u prostoriju.

                Što to znači u praksi? Promotrimo sliku 15. Lijevo je prikazan slučaj konstantnog zagrijavanja sa jednim grijaćim tijelom (radijatorom) trostruke snage. Desno su prikazana tri radijatora od kojih svaki ima 1/3 snage radijatora sa slike lijevo. Na taj način postigli smo ujednačeno (ravnomjerno) zagrijavanje prostora, što je i laiku zamjetno sa slike. Međutim, da bi slučaj na slici 15 desno zadovoljio uvjet dinamičkog zagrijavanja, svaki radijator morao bi biti opremljen vlastitim upravljačkim elementom. U praksi se u tu svrhu najčešće ugrađuju termostatski ventili.
                Gdje još možemo primijeniti dinamičko zagrijavanje? Jedan od primjera prikazan je na slici 16: akumulacijski spremnik topline. On služi za zagrijavanje cirkulacijske tekućine centralnog grijanja. Može se primijeniti u svim sistemima centralnog grijanja, a naročito je pogodan za sisteme sa električnim zagrijavanjem vode, kao i za sisteme sa toplinskom crpkom.
                Zašto tri spremnika (slika 16 b i 16c), a ne jedan (slika 16a)? Prvi je razlog – ekonomičnost. Iako je jednovolumenski spremnik na slici 16a jednake zapremnine kao sva tri kaskadna spremnika A, B i C, ekonomičnost se očituje pri izuzetno malim potrebama za zagrijavanjem (jesen i proljeće). Zamislimo da su spremnici zapremnine 300 litara. Potrebna nam je mala količina tople vode zagrijane na 40 °C. Za zagrijavanje 300 litara vode u jednovolumenskom spremniku bilo bi nam potrebno 7 kWh, dok bi za zagrijavanje 100 l vode u spremniku A bilo potrebno samo 2,3 kWh! Utrošili smo 1 kWh zagrijane vode, i zagrijavanje ne trebamo nekoliko narednih dana. Dolazi do hlađenja vode u spremnicima: u jednovolumenskom spremniku „propalo“ nam je 6kWh, dok nam je u spremniku A propalo tek 1,3 kWh uložene energije!
                Nadalje, optimalna temperatura zagrijavanja neka bude 60 °C; potrebna nam je voda za kratka zagrijavanja prostora, npr. na početku ili na kraju sezone zagrijavanja. Da bi zagrijali jednovolumenski spremnik na tu temperaturu utrošit ćemo 15 kWh energije, dok nam za istu temperaturu u spremniku A treba samo 5 kWh utrošene energije! Naravno, voda u jednovolumenskom spremniku će se već iskoristiti, ali kod spremnika velike zapremnine, visoke temperature zagrijavanja i male potrošnje postoje veće šanse za ostvarenje gubitaka nego kod nekoliko puta manjih spremnika!

                Slijedeća prednost očituje se u brzini zagrijavanja. Došli smo s puta, stan nam je hladan, i uključujemo grijanje; uz grijač od 4 kW u jednovolumenskom spremniku voda će se na 40 °C zagrijati za 2 sata, dok će voda u spremniku A biti zagrijana na istu temperaturu za samo 40 minuta! I kao posljednje, spremnici A, B i C spojeni su kaskadno: pri punom kapacitetu ohlađena voda ulazi u spremnik A i potiskuje vruću vodu u spremnik B, koja pak potiskuje vruću vodu u spremnik C. Bez obzira da li u spremniku A dolazi do miješanja tople i hladne vode ili se hladna voda koncentrira na dnu spremnika potiskujući toplu vodu uvis, u sistem centralnog grijanja dolazi nam isključivo vruća voda iz spremnika C! Kad se voda u spremniku A ohladi počinje pritjecati u spremnik B, potiskujući vruću vodu u spremnik C; i dalje u sistem pritječe vruća voda. Tek kad sva topla voda iz spremnika B prijeđe u spremnik C, i dalje u sistem odlazi vruća voda; tek sad je na dno spremnika C počela dotjecati hladna voda iz spremnika B.
                Poznato nam je da se u spremnicima vode topla voda zadržava pri vrhu, dok se hladna zadržava pri dnu. Dotjecanjem hladne vode na dno spremnika ona se uzdiže, potiskujući toplu vodu iz spremnika u sistem grijanja. Međutim, uslijed vrtloženja unutar spremnika dolazi do djelomičnog miješanja hladne i tople vode, tako da se voda s vrha spremnika lagano hladi dok se ona na dnu lagano zagrijava. Rezultat toga je pad temperature u spremniku, do čega pri kaskadnim spremnicima dolazi puno kasnije.
                Naravno, za kaskadne spremnike potreban je upravljački sklop koji će na osnovu potrebe za zagrijavanjem upravljati ventilima i sustavom zagrijavanja samih spremnika.