RASVJETA
Rasvjeta
predstavlja jedan od osnovnih čimbenika komfora i kvalitete življenja u
stambenom prostoru. Zadovoljavajuće
planirana i proračunata rasvjeta uvelike će pridonijeti normalnom
obavljanju svakodnevnih životnih funkcija unutar doma ili na radnom mjestu, dok
će svaka pogreška u kvaliteti rasvjete na različite načine utjecati na čitav
spektar djelovanja, bilo neposredno zbog nedjelotvornog osvjetljenja pojedinih
dijelova objekta, bilo posredno zbog pogrešno dimenzioniranih rasvjetnih tijela
ili svjetiljki postavljenih na pogrešnom mjestu.
Logika nam govori da rasvjetu
koristimo u zamračenim prostorijama, odnosno po noći. Međutim, postavlje se
pitanje: da li će npr. rasvjetno tijelo i nekoliko prekidača u hodniku
zadovoljiti sve kriterije kvalitetno izvedene rasvjete? Da li će centralno
postavljena rasvjeta u kuhinji pružiti vrijednoj domaćici užitak zavirivanja u
zasjenjeno i zamračeno dno lonca iz kojeg suklja para? Da li ćemo proklinjati
onaj dan kad smo renovirali stambeni prostor i ignorirali savjet električara da
u spavaću sobu ugradi izmjeničnu liniju za upravljanje sobnom rasvjetom, pa sad
moramo vršiti egzibicije paleći kojekakve lampice na ormariću kraj kreveta ili
riskirati udarac nogom u namještaj svaki puta kad po mraku bauljamo sobom
odlazeći u kupaonu?
Malo
pažljivijim planiranjem i konzultacijama sa upućenim osobama mogu se izbjeći
ovi, ali i stotine sitnih, neugodnih scenarija koji nam mic po mic zagorčavaju
užitak svakodnevnog života. Ali, da se ne zapletemo u kompliciranu teoriju
proračuna rasvjete, razjasnimo tek ono što je laicima važno znati prije konačne
odluke o adaptaciji životnog ili radnog prostora, uz savjete stručnjaka,
naravno.
Ugrubo,
prema načinu isijavanja (osvjetljenja) rasvjetu možemo podijeliti u tri kategorije
(vidi sliku 1): na difuznu, usmjerenu i dekorativnu rasvjetu. Difuznu rasvjetu
daju, rekli bi, standardne svjetiljke koje se ugrađuju na strop ili zid i
opremljene su standardnim tipovima žarulja. Difuzne svjetiljke manje – više
ravnomjerno raspršuju svetlost u prostor oko sebe, osvjetljujući pri tome
čitavu prostoriju ravnomjernom svjetlošću. Usmjerena rasvjeta postiže se
svjetiljkama sa usmjerenim („reflektorskim“) žaruljama; one intenzivno
osvjetljuju samo onaj prostor u koji su usmjerene, dok ostatak prostora ostaje
zamračen. Treća kategorija je dekorativna rasvjeta; iako se izvodi i difuznim i
usmjerenim svjetiljkama, razliku čini tek količina osvjetljenja koje proizvode.
Pogodne su za osvjetljenje gazišta stepenica, zidova, nogostupa, ili pak kao osvjetljenje
izloga, akvarija, polica, biljaka itd.
Difuzna
rasvjeta najrašireniji je oblik rasvjete u domaćinstvima. Tu nema velike
filozofije; jedna svjetiljka na centar plafona, i većina uvjeta za kvalitetno
osvjetljenje prostora je zadovoljena. Međutim, da li je uistinu tako?
Bacimo
pogled na sliku 2: prikazana je rasvjeta kuhinje izvedena tzv. visilicom –
svjetiljkom montiranom na sredinu kuhinjskog stropa. Sa slike na prvi pogled
uočavamo veliki nedostatak ovakvog osvjetljenja – naš lonac uvijek će biti u
sjeni vrijedne kuharice kad stane kraj štednjaka. Koliko god jaku sijalicu
montirali u visilicu, problem sjene na štednjaku, radnoj površini, sudoperu i
sl. nećemo uspjeti izbjeći. Na slici 3 problem je riješen ugradnjom još jedne
svjetiljke iznad štednjaka. Međutim, unatoč činjenici da sadržaj lonca više
nije u mraku i gazdaričinom licu ne prijeti pogibelj od vrele pare iz lonca, ne
moramo biti preveliki stručnjaci da bi uočili novonastali problem: svjetiljka
bliješti ravno u oči! Vjerujte, slučaj prikazan na slici 3 može samo pogoršati
situaciju, jer svako svjetlo koje zuče u oči može nas učiniti razdraženima i
nervoznima. A toga nam ne treba, naročito u kuhinji u iščekivanju objeda.
Slika broj 4 spasonosno je
rješenje za našu domaćicu: kombinacija difuzne i usmjerene rasvjete! Naime,
iznad štednjaka (radne površine, sudopera…) dovoljno je ugraditi neki izvor
usmjerene rasvjete u obliku halogenih ili LED reflektorskih svjetiljki, i
problem je riješen! Naš lonac kvalitetno je osvijetljen, svjetlost ne upada u
oči, a i centralna rasvjeta kuhinje može biti ugašena; kvalitetno izvedena
usmjerena rasvjeta biti će sasvim dovoljna za pripremu jela i izbjegavanje
suprugovih novina ili križaljke na kuhinjskom stolu…
Naravno, u mnogim slučajevima
biti će dovoljan tek jedan izvor svjetlosti: hodnici, pomoćne prostorije,
zahod… No moderno opremljen dom podrazumijeva i moderno izvedenu rasvjetu:
prostorije sa više izvora svjetlosti koji se mogu koristiti samostalno,
neđusobno se kombinirati, ili pak dopustiti naprednim sustavima da brinu o
osvjetljenju našeg doma. Svakako razmislite o tome.
VRSTE RASVJETE – ŽARULJE
Koja
vrsta rasvjete je najbolja? Objektivno pitanje koje će u većini slučajeva dati
subjektivan odgovor. Zašto je to tako?
U
kućanstvu najčešće susrećemo pet tipova rasvjete. To su: klasična rasvjeta,
halogena rasvjeta, rasvjeta sa štednim (fluokompaktnim) žaruljama, neonska
rasvjeta i najnovija - LED rasvjeta. Svaka od njih ima svoje prednosti i mane,
a koju ćemo od njih odabrati, najviše ovisi o našim životnim navikama. Naime,
tradicionalisti ne odustaju od klasične rasvjete, često pogrešno tumačeći
ostale tipove rasvjete nezdravima. Po drugoj strani, ljudi s naprednim
stavovima lako prihvaćaju nove sustave rasvjete i njihove prednosti, ali u
nekim slučajevima se prebrzo odriču starih sustava pogrešno ih smatrajući
nekorisnima ili zastarjelima. Uz to, bitan čimbenik je i ušteda; noviji tipovi
rasvjete znatno su ekonomičniji od starih, ali upitna je isplativost
investicije u njih radi relativno visoke cijene i preplavljenosti tržišta
žaruljama sumnjive kvalitete.
Za početak
recimo nekoliko riječi o svakom tipu rasvjete. Kao prva navodi se standardna
žarulja (žarulja sa žarnom niti) kao najstariji i najrašireniji izvor
svjetlosti. Prednosti su mala cijena, jednostavna zamjena, dugotrajnost, pri
uključenju omogućuje trenutan rad na maksimumu snage, pruža osjećaj toplog
osvjetljenja i sigurnosti u klasičnu rasvjetu. Mane pak su visoka potrošnja,
zagrijavanje, prestanak proizvodnje u mnogim zemljama i teško postizanje
usmjerenog osvjetljenja. Postoje klasične reflektorske žarulje (reflekta
žarulje) koje dobro služe svrsi, ali iz upotrebe ih sve više potiskuju halogene
i LED reflektorske žarulje.
Nadalje,
na slici 1 različite halogene žarulje. O halogenoj rasvjeti bitno je znati da
postoje četiri osnovne podjele: usmjerene (reflektorske) žarulje, zatim
klasične halogene žarulje (tzv. „baloni“), halogene žarulje u obliku cjevčica
(za reflektorske svjetiljke) te zamjenske halogene žarulje koje se izrađuju u
obliku klasičnih žarulja sa standardnim grlima E14 ili E27. Zbog veće
temperature zagrijavanja žarne niti halogena žarulja je jači izvor svjetlosti
od klasične žarulje. Upravo zbog vrlo visoke temperature na koju se zagrijava
žarna nit i samim time i intenziteta svjetlosti za halogenu rasvjetu se kaže da
je najbliža prirodnom osvjetljenju. Halogenim elementima najlakše je izvesti
usmjerenu rasvjetu, što se koristi kod osvjetljenja radnih površina. Izvodi se
za radni napon od 12 V i 220 V; niskonaponsku rasvjetu možemo izvesti iz
metalnih elemenata bez opasnosti od strujnog udara u slučaju dodira. Kao i
klasična, i halogena rasvjeta je trenutna; svijetli punim intenzitetom odmah
nakon uključenja. Nedostaci halogene rasvjete su velika potrošnja, jako
zagrijavanje i osjetljivost na dodire; naime, prilikom promjene halogenih
žarulja nemojte dodirivati prstima stakleni balončić žarulje; na taj način
prenosimo malenu količinu masnoće sa prstiju na staklo, koja uslijed visoke
radne temperature pougljeni i postane toplinski izolator. Žarulja se vremenom pregrijava
i vrlo brzo dolazi do pregaranja žarne niti.
Sljedeća
vrsta žarulja su fluokompaktne, odnosno štedne žarulje. One polako istiskuju
klasičnu rasvjetu. Prednost im je mala potrošnja, kompaktabilnost sa klasičnom
rasvjetom, jednostavna zamjena i tu stajemo. Zašto? Zato jer sve ostale navedene
prednosti mogu biti i nedostaci i obratno, ovisno o kvaliteti žarulje i njenom
proizvođaču. Naime, tržište je preplavljeno različitim tipovima štednih
žarulja. Dobar dio njih upitne je kvalitete ako se usporede sa provjerenim i
kvalitetnim tipovima fluokompaktnih žarulja. Štedne žarulje su skupe; kupnja
najskupljih ne znači i kupnju najkvalitetnijih. Kod štednih žarulja problem je
boja svjetlosti, porast intenziteta rasvjete, jačina osvjetljenja i trajnost.
Ispravno postavljene i kvalitetne štedne žarulje bez sumnje su jedan od
najboljih izvora svjetlosti: daju intenzivnu žućkastobijelu svjetlost sličnu
prirodnoj (što možemo provjeriti disperzijom uz pomoć staklene prizme; spektar
najkvalitetnije rasvjete najbliži je spektru sunčeve svjetlosti). Uz pravilan
raspored svjetiljki može se postići snažno, ali ugodno difuzno osvjetljenje
prostorije. Kvalitetne žarulje daju toplu i oku ugodnu rasvjetu, dok
nekvalitetne mogu biti iritantne i hladne, dajući prostoriji „podvodni“
izgled. Kao negativne osobine štednih
žarulja moramo navesti i vrijeme koje je potrebno od uključenja do punog
intenziteta osvjetljenja! Naime, prilikom uključenja podosta štednih žarulja
svijetli znatno slabije od punog intenziteta koje postignu nakon određenog
vremena. Ima žarulja kojima od početnog „žarenja“ do punog intenziteta treba i
nekoliko minuta. Kao takve nisu pogodne za ugradnju u prostorije u kojima trebamo
vremenski kratko osvjetljenje u punom intenzitetu (zahodi, hodnici, smočnice…).
Upitna je i trajnost različitih tipova štednih žarulja. Mana im je i teško
postizanje usmjerenog osvjetljenja. Iako vam se možda čini da sam naveo previše
činjenica protiv štedne rasvjete, uvjeravam Vas da ipak nije tako; odabirom
najpovoljnijih tipova žarulja shvatit će te da je štedna rasvjeta, uz pravilnu
montažu, najpogodnija. I pri tome će te uštedjeti, naravno!
U nastavku
su na slici prikazane neonske žarulje – neonske cijevi, ili popularno „neonke“.
Neonska rasvjeta je, ni kriva ni dužna, predmet žučnih rasprava! Po nekima ili
je jako dobra, ili ništa ne valja, ovisno o subjektivnom stavu ili iskustvu
govornika. Prednosti neonske rasvjete su niska potrošnja (ali osjetno veća nego
kod štednih žarulja), veliko rasipanje svjetlosti što ju čini odličnom za
indirektnu rasvjetu, mali stupanj zagrijavanja, povoljna cijena i trajnost.
Mane pak su osjećaj hladnog osvjetljenja (što nije uvijek slučaj), razlika u intenzitetu
i boji svjetlosti kod različitih tipova proizvođača, komplicirana izvedba,
zauzimaju puno prostora, i radi olabavljenih spojeva ili nekvalitetnih
prigušnica mogu biti vrlo bučne. Uz to im je potrebno određeno vrijeme za
uključenje (popularno „žmiganje“ uz zujanje i pucketanje startera). Međutim,
njihova duljina daje i prednost pri postizanju ravnomjerne indirektne rasvjete;
pogodna je za osvjetljenje radionica i prostora u kojima trebamo intenzivnu
svjetlost, naročito u kombinaciji sa halogenom (direktnom) ili štednom
(indirektnom) rasvjetom.
Nadalje,
priznali mi to sebi ili ne, slika prikazuje rasvjetu budućnosti: LED rasvjetu.
Iako je LED rasvjeta najpogodnija za minijaturizaciju, radi prilagodbe starijim
standardima LED žarulje relativno su glomazne (unatoč činjenici da su izvor
svjetlosti sićušne LED diode). Zatim, LED rasvjeta je najštedljivija rasvjeta,
troši čak znatno manje električne energije od fluokompaktnih žarulja. LED
rasvjeta se ne zagrijava – zagrijavanje kvalitetnih LED žarulja je zanemarivo.
Idealna je za trajnu rasvjetu, dekorativnu i usmjerenu rasvjetu, vanjsku
rasvjetu, osvjetljenje izloga… Postoje izvedbe LED rasvjete i u obliku traka
različite duljine; dovoljno ih je pričvrstiti ili zalijepiti na željeno mjesto
i dobili smo vrlo efektan izvor dekorativne svjetlosti. Primjena im je
svestrana – mogu se ugraditi i među kupaonske ili kuhinjske pločice, na fasade,
u nogostupe… Postoje LED diode koje daju usmjereno i LED diode koje daju
difuzno svjetlo. Mana pak je – hladna rasvjeta. Naime, bijela LED svjetlost je
tek nedavno ušla u široku upotrebu i još se radi na njenom usavršavanju.
Predmeti osvijetljeni LED rasvjetom izgledaju nam plavkasto ili svilenkasto.
No, već postoje i LED žarulje koje svojom kvalitetom nimalo ne zaostaju za
ostalim tipovima rasvjete.
Slika 1
prikazuje i metal halogenu te visokotlačnu natrijevu žarulju; to su žarulje
velike snage koje se uglavnom koriste za vanjsku i uličnu rasvjetu.
Koje žarulje
odabrati? Ponavljam, u odabiru rasvjete prevladavaju subjektivni razlozi; netko
vidi prednost određenog tipa rasvjete kao manu, drugi se povode strahom,
uštedom, susjedovim primjedbama, upornošću prodavača… Moj prijedlog je: nemojte
štedjeti na rasvjetnim tijelima! Vrijeme jednoobrazne rasvjete s jednim
rasvjetnim tijelom u prostoriji daleko je iza nas. Prihvatljive cijene
omogućuju nam ugradnju više tipova rasvjete u jednu prostoriju, tako da
njihovom kombinacijom možemo zadovoljiti ukuse i postići uporabni i ekonomski
optimum. U prostorijama u kojima radite (npr. kuhinja) svakako ugradite jake
izvore svjetlosti: nekoliko svjetiljki sa štednim žaruljama za centralnu
rasvjetu, usmjerenu rasvjetu radnih površina, a ugradite i difuznu dekorativnu
rasvjetu. Pri odabiru vrste i mjesta ugradnje usmjerene rasvjete pazite da vam
izvor svjetlosti ne udara u oči. Također pazite da svojim tijelom ne
zasjenjujete radnu površinu ili mjesto rada; glavnu rasvjetu nemojte
koncentrirati na središtu stropa, već razmaknite više izvora svjetlosti. Zatim,
u prostorijama za odmor ugradite i izvore prigušene svjetlosti. Za osvjetljenje
sobnog bilja predvidite direktnu rasvjetu; postoje posebne LED i halogene
svjetiljke samo za tu namjenu koje povećavaju kontrast boja čineći biljke
„prirodnijima“… U hodnike ugradite sustav za višestruko uključenje rasvjete –
izmjenične i križne ili kombinirane linije; uklopite estetiku i funkcionalnost
u jednu cjelinu.
Kao
malu pomoć u odluci prilažem sliku 2; usporedbu utroška rasvjete izvedene
klasičnom, štednom i LED žaruljom. Utrošak se odnosi na jednu žarulju veće
snage, npr. onu u kuhinji.
Zapamtite:
optimalno izvedena rasvjeta uvelike može povećati kvalitetu vašeg života. Zato
pri odabiru rasvjete u pomoć pozovite stručnjake.
UPRAVLJANJE RASVJETOM
Za upravljanje
(uključenje i isključenje) rasvjete potrebni su nam prekidači! Ovom mudrošću
otvaram novu temu kojom ćemo u nekoliko rečenica pokušati opisati različite
klasične i napredne mogućnosti upravljanja rasvjetom, čime ćemo dokazati da
početna mudrost baš i ne drži vodu! Naime, prekidači jesu neizostavan dio svake
električne instalacije, ali u novije vrijeme sveprisutnim razvojem tehnike
unaprijeđuju se i sustavi upravljanja rasvjetom. Daljinski nadzor i
upravljanje, automatizacija i regulacija rasvjete sve više ulaze u naše domove,
cijene sustava postaju pristupačne, a prednosti su brojne poput jednostavnosti,
uštede u potrošnji električne energije, automatskog uključenja i isključenja
rasvjete, kvalitetno osvijetljenog mjesta boravka itd.
Da ne
duljimo, bacimo oko na sliku 1. Prikazani su različiti tipovi prekidača i
elemenata za upravljanje rasvjetom. O svakom prikazanom elementu biti će
utrošeno još podosta riječi u daljnjim tekstovima.
Na
samom početku slike prikazana su dva podžbukna prekidača. Gornji prekidač je
svakom poznati klasični prekidač kojeg ćemo pronaći u najviše domova. Jeftini
su i pouzdani, lako se ugrađuju i lako zamjenjuju. Ispod njega prikazan je
nešto skuplji prekidač dotjeranog izgleda. Problem koji se javlja kod ovog tipa
prekidača je njegova kasnija zamjena u slučaju kvara; pitanje da li će za
desetak godina biti dostupni na tržištu. Stoga je prilikom ugradnje ovog tipa
prekidača poželjno osigurati i rezervu
za kasniju eventualnu zamjenu (dva – tri prekidača na sigurnom mjestu daleko od
pogleda susjeda ili rodbine). Naravno, ovi prekidači dostupni su u više boja i
oblika, od klasičnih jednobojnih pa do imitacija prirodnih materijala poput
drveta, kamena itd.
Do njih
su se na slici 1 smjestili modularni prekidači. Modularnim elementima posvetiti
ćemo čitavo poglavlje, stoga ću sad istaknuti tek ono najbitnije. Prednost
modularnih prekidača je – njihova modularnost! Naime, mogućnosti kombiniranja
prekidača i ostalih modularnih elemenata su gotovo neograničene. Tako na jednom
mjestu (laički rečeno, u „jednom prekidaču“) možemo imati dva, tri (prikazano
na slici gore), četiri ili čak sedam različitih prekidača ili kombinacija
prekidača i regulatora, utičnica… Glavne prednosti su im kompaktnost, veće
mogućnosti upravljanja rasvjetom, manje
dimenzije od klasičnih prekidača i nadasve estetika, dok im kao nedostatke
možemo navesti nešto višu cijenu i mrvicu kompliciraniju ugradnju. Sve u svemu,
modularni prekidači nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Iako ih
susrećemo u radionicama, podrumima ili na tavanima, moramo spomenuti i
nadžbukne prekidače. Razlikuju se od podžbuknih po tome što se u cijelosti
ugrađuju na zid, zajedno sa kućištem. (Podžbukni su „podžbukni“ zbog toga jer
se ugrađuju u montažne kutije koje se nalaze u zidu.) Nadžbukni prekidači mogu
biti plastični ili metalni, većinom su otporni na vlagu i vodu, pogodni su za
ugradnju na otvorenom, na betonske zidove ili na mjesta na kojima se baš ne
vodi previše brige o čvrstoći i kvaliteti prekidača poput radiona, garaža,
poljoprivrednih objekata itd.
Regulatori
rasvjete ili dimeri pogodni su za upravljanje standardnim, halogenim i LED
žaruljama. Pomoću njih smanjujemo ili povećavamo intenzitet rasvjete i na taj
način stvaramo ugodnu atmosferu u dnevnom boravku, spavaćoj sobi i sl.
Slijedeći
prikaz – opet ukratko: tipkalo i bistabil. U ovom slučaju bistabil je element
elektroinstalacije koji se ugrađuje u razvodni ormar i služi za uključenje i
isključenje rasvjete u nekoj prostoriji. Razlika se krije u tipkalima
(„tipkama“, „tasterima“) koji se umjesto prekidača montiraju u samu prostoriju
i priključuju se na bistabil. Tipkalo je, uputimo neupućene, vrsta prekidača
koje se nakon pritiska „vraća“ u početni položaj, poput npr. tipkala za zvono.
Ako tipkala ugradimo u hodnik i rasvjetu hodnika priključimo na bistabil, tada
ćemo pritiskom na bilo koje tipkalo uključiti rasvjetu. Ponovnim pritiskom na
tipkalo rasvjeta će se isključiti. Prednost bistabila je jednostavnije ožičenje
većeg broja tipkala, što naročito dolazi do izražaja u velikim hodnicima ili
stubištima sa puno vrata i prolaza. Ispod bistabila prikazan je svima dobro
poznati stubišni automat; pritiskom na tipkalo rasvjeta se uključuje.
Isključiti će se sama tek nakon isteka vremena podešenog na stubišnom automatu.
Detektor
nazočnosti („detektor pokreta“, IC detektor, ili jednostavno „senzor“) služi za
automatsko uključenje rasvjete (ili protuprovalnog sustava) kada neka osoba uđe
u prostor koji nadzire detektor (tzv. „vidno polje“). Može poslužiti za potpuno
automatsko upravljanje rasvjetom u pojedinim prostorijama kao što su hodnici,
prolazi, pristupi ulaznim vratima, nogostupi itd. Luksomat (ili „svjetlosna
sklopka“) je uređaj koji služi za uključenje određenog dijela rasvjete u sumrak
te njezinog isključenja u zoru.
Prikazana
tipkala i relej prvenstveno ćemo pronaći u radionama i proizvodnim pogonima,
ali kasnije ćemo vidjeti da ova mogućnost upravljanja rasvjetom može biti
upotrijebljena i u stambenom objektu.
Dobro
nam poznat kupaonski indikator našao se na ovoj slici jer zaslužuje mnogo više
pažnje nego što mislite; o njemu ovisi propisana funkcionalnost električne
instalacije i zaštita od strujnog udara u prostorijama sa povećanom vlagom
poput kupaone, praone, prostorije za sušenje rublja i sl.
Eh,
sada malo skačemo u polje naprednih kućnih instalacija. Za daljinsko
upravljanje rasvjetom može poslužiti daljinski upravljač koji putem posebnih
modula uključuje ili isključuje određene dijelove rasvjete. Na taj način možete
iz udobnosti fotelje isključiti svjetlo u boravku, kuhinji, uključiti
dekorativnu rasvjetu itd. Međutim, postoji i čitava paleta daljinskih bežičnih
prekidača i pripadajućih elemenata koji prvenstveno služe za ugradnju na ona
mjesta na koja ne možemo postaviti klasično ožičenje (npr. hodnici obloženi
kamenom, dograđeni dijelovi objekta…).
Mobilno
upravljanje korak je prema „pametnoj instalaciji“, iako se u mnogo slučajeva
svodi na gadget koji služi za upravljanje rasvjetom pomoću mobilnog uređaja ili
računala. Po drugoj strani, mobilno upravljanje i nadzor sastavni je dio
naprednih sustava kućne automatizacije.
Dodirni
prekidači prvemstveno mame naše uzdahe jednostavnošću upravljanja i
osvijetljenim simbolima na staklenoj pločici; za uključenje rasvjete potreban
je tek dodoir prsta na pripadajući simbol.
I za
kraj – domotika. Napredni sustav kućne automatizacije, to jest električna
instalacija kojim upravlja središnja upravljačka jedinica obrađujući
informacije koje dobiva od modula koji izgledom i funkcionalnošću podsjećaju na
prekidače. Ovo je malo nezdrapan opis, ali za krajnjeg korisnika kog ne zanima
način rada naprednog sustava već njegove mogućnosti, dovoljno je reći ovo: kad
uđete u dnevni boravak i pritisnete tipkalo kraj vrata, uključiti će se
rasvjeta u boravku, pojačati će se glazba, ako je vani mrak spustiti će se
rolete, ako je hladno pojačati će se nivo grijanja… I to sve pritiskom na jednu
tipku! Ali, mogućnosti domotike jednostavno se ne mogu opisati u nekoliko
rečenica. O njoj će biti još mnogo, mnogo riječi…
Ponovimo:
Ponovimo:
OBIČNI PREKIDAČ (slika 1). Obična linija sa običnim prekidačem je najrašireniji i najjednostavniji način upravljanja rasvjetom; običnim prekidačem jednostavno uključujemo ili isključujemo rasvjetu prema potrebi.
IZMJENIČNA LINIJA (slika 2) sastoji se od dva izmjenična prekidača. Rasvjeta se može uključiti ili isključiti na bilo kojem od prikazanih prekidača.
KRIŽNA LINIJA (slike 3 i 5) sastoji se od početnog i krajnjeg izmjeničnog prekidača te jednog ili više križnih prekidača između njih (slika 6). Pošto broj križnih prekidača nije ograničen, križne linije pogodne su za ugradnju u hodnike. Napominjem da se na bilo kojem prekidaču u križnoj liniji u bilo koje vrijeme može uključiti ili isključiti rasvjeta.
SERIJSKI PREKIDAČ (slika 4) ustvari su dva prekidača u jednom kućištu. Svakim prekidačem neovisno možemo uključiti ili isključiti različite dijelove rasvjete. Najčešće se ugrađuju u sobe za uključenje lustera sa više žarulja. Napomena: uz dosad navedene tipove klasičnih prekidača postoje i prekidači za daljinsko (bežično) upravljanje rasvjetom.
DVOPOLNI PREKIDAČ istodobno prekida obje linije strujnog kruga rasvjete (fazni i nulti vodič). Nalazi se u kupaonskom indikatoru, i obavezan je za upravljanje rasvjetom u vlažnim prostorijama.
TIPKALA (tipke) su prekidači koji zatvaraju strujni krug samo za vrijeme pritiska; prilikom otpuštanja tipke prekida se strujni krug. Tipkala se koriste za uključenje stubišne rasvjete, uključenje rasvjete pomoću bistabila, te za uključenje rasvjete putem releja. Ugrađuju se i u instalaciju kućnog zvona.
UPRAVLJANJE PUTEM TIPKALA I RELEJA (slika 5), zove se još i „daljinsko upravljanje“ (iako se upravlja putem vodiča). To je upravljanje rasvjetom pomoću tipkala – popularnih tipki „start“ i „stop“. Tipke upravljaju relejom, koji pak uključuje ili isključuje rasvjetu. Koristi se za uključenje rasvjete veće snage, u pogonima i slično. (Uključenje rasvjete tipkom Ti1, isključenje tipkom Ti2 na slici 5).
UPRAVLJANJE PUTEM TIMERA (STUBIŠNOG AUTOMATA) (slika 6). Upravljanje rasvjete timerom služi za uključenje rasvjete na određeno vrijeme. Pritiskom na bilo koju tipku (Ti… na slici 6) aktivira se timer i uključuje rasvjetu, te nakon isteka podešenog vremena automatski gasi rasvjetu. Upravljanje je pogodno za rasvjetu stubišta, hodnika i za vanjsku rasvjetu. Vrijeme uključenja (rada) stubišnih automata iznosi od desetak sekundi pa do petnaestak minuta. Postoje i timeri i za složenije upravljanje rasvjetom.
UPRAVLJANJE PUTEM BISTABILA (slika 6) biti će opisano kasnije. Spojna šema identična je šemi spajanja timera. Jedina razlika je u tome što tipkama i uključujemo i isključujemo rasvjetu.
UPRAVLJANJE PUTEM SVJETLOSNE SKLOPKE – LUKSOMATA. Svjetlosna sklopka ili luksomat (slika 7) je uređaj za upravljanje rasvjetom ovisno o jakosti vanjskog osvjetljenja. O luksomatu je bilo podosta riječi do sada. Ugrađuje se s vanjske strane objekta na sjenovito mjesto.
UPRAVLJANJE PUTEM MIKROPREKIDAČA I MAGNETSKOG PREKIDAČA. Postoje mehanički prekidači (mikroprekidači ili mikrosklopke) sa ticalom i bezkontaktni prekidači (sa permanentnim magnetom i reed – relejom – slika 8) koji služe za upravljanje rasvjetom u slučaju razdvajanja ili promjene pritiska na ticalu. Upravljanje rasvjetom pomoću mikrosklopke najlakše je objasniti rasvjetom u hladnjaku – u momentu otvaranja vrata ugrađena mikrosklopka uključuje rasvjetu hladnjaka. Može se koristiti za ugradnju na dovratnik ili okvir prozora kako bi se uključila rasvjeta pri otvaranju vrata ili prozora, i slično. Najviše se koristi u protuprovalnim sustavima.
UPRAVLJANJE PUTEM INFRACRVENOG (IC) SENZORA (slika 9). Služi za uključenje rasvjete u trenu prolaska ispred osjetila infracrvenog senzora. Naime, infracrveni senzori reagiraju na promjenu topline u svom „vidnom polju“. Pogodni su za ugradnju kraj nogostupa, ulaznih vrata, u hodnike, prolaze i slično. Na senzoru se podešava osjetljivost, vrijeme trajanja uključenja (rasvjete) kao i intenzitet osvjetljenja potreban za rad senzora. IC senzori nisu senzori pokreta; za tu svrhu koriste se mikrovalni senzori.
DALJINSKO UPRAVLJANJE RASVJETOM vrši se pomoću daljinskog upravljača. Postoje već gotovi kompleti utičnica i daljinskih upravljača (vidi naslov „uradi sam – daljinsko upravljanje rasvjetom“), kao i instalacioni moduli specijalno za tu namjenu. Daljinska rasvjeta može biti samostalna (uključenje samo putem daljinskog upravljača) ili kombinirana (kombinacija daljinskog upravljača i prekidača).
REGULACIJA (JAČINE, INTENZITETA) RASVJETE (slika 10) vrši se pomoću prekidača – regulatora rasvjete (takozvanih „dimera“). Postoje regulatori s potenciometrom („kotačićem“), zatim regulatori sa tipkom (jačina rasvjete mijenja se duljinom pritiska na tipku) i regulatori sa senzorom (isti slučaj kao regulatori sa tipkom, samo za upravljanje služi površina osjetljiva na dodir). Služe za regulaciju intenziteta (jačine) osvjetljenja rasvjetnih tijela. Pogodni su za klasičnu i halogenu rasvjetu, kao i za neke tipove LED rasvjete (o čemu se morate raspitati kod stručnjaka). Izvodi se kao samostalna (samo sa jednim dimerom) ili kombinirana regulacija (sa dimerom i prekidačima kao izmjenična ili križna linija).
KOMBINIRANO UPRAVLJANJE je istodobno upravljanje rasvjetom na dva ili više različitih načina (npr. pomoću senzora i prekidača).
USLOVLJENO (SAMOSTALNO, AUTOMATSKO) UPRAVLJANJE RASVJETOM. Široka kategorija upravljanja rasvjete. U tu kategoriju spada rasvjeta u slučaju nužde (uključuje se u trenutku nestanka napona i napaja iz akumulatorskih baterija), zatim pojedinačno ili grupno uključenje ili isključenje rasvjete uslovljeno vatrodojavnim ili protuprovalnim sustavom, rasvjeta upravljana programabilnim tajmerima, programatorima, logičkim modulima i slično.
UPRAVLJANJE UPRAVLJAČKIM JEDINICAMA, SCENARIJ je kompleksan način upravljanja rasvjetom u naprednim sustavima kućne automatizacije (vidi naslov „Domotika“).
Da
zaključimo: u najkraćim crtama dotaknuli smo glavne vrste prekidača i uređaja
koji služe za upravljanje rasvjetom. Ako ste tradicionalista, klasični
prekidači zadovoljiti će sve Vaše potrebe za kvalitetno upravljanje rasvjetom.
Međutim, moderno doba nudi nam i moderna i napredna rješenja i u ovom području.
Svakako razmislite o tome!
PUT SVJETLA
Prije
no što krenemo u dublje teme vezane uz rasvjetu, razjasnimo jedan i te kako
koristan pojam koji se zove „put svjetla“. Što je to? O čemu se tu radi?
Put
svjetla je način upravljanja rasvjetom pri kojem prilikom prolaska kroz bilo
koju prostoriju nijednom ne ostajete u mraku, odnosno ne morate činiti
nepotrebne korake kako bi uključili rasvjetu u prostoriji u koju ulazite, a
zatim se vratili i isključili rasvjetu u prostoriji iz koje izlazite. Ovaj
način upravljanja rasvjetom zadovoljava sve kriterije optimalne
funkcionalnosti, pod uslovom da ne štedimo na prekidačima prilikom
projektiranja ili adaptacije.
Da bi
pojam „puta svjetla“ učinili još razumljivijim, pogledajmo sliku 1: prikazani
su svi pravci kretanja hodnikom, odnosno svi pravci prolaska iz prostorije u
prostoriju. U opisu „puta svjetla“ ograničiti ćemo se na hodnik kao
najidealniju prostoriju za zadovoljenje ovog uvjeta. Po danu kretanje hodnikom
ne predstavlja problem. Međutim, kako je po mraku?
U želji
da izbjegnemo pipkanje po zidovima pri traženju prekidača, položaj njihove
ugradnje moramo ograničiti na normalno područje dohvata u trenu prelaska iz
prostorije u hodnik ili obratno, što smo prikazali na slici 2; zeleni krugovi
predstavljaju područje normalnog dohvata rukom, bez naprezanja. Slika 3 daje
nam jasniji uvid u područje dohvata prekidača. Zeleni čovječuljak lijevo upravo
je ušao u hodnik i uključuje rasvjetu; to nam daje do znanja da prekidač ne
smije biti daleko od ulaznih vrata. Žuti pak čovječuljak ne pridržava zid već
prikazuje idealan dohvat prekidača pri izlasku iz prostorije: prekidač ne smije
biti daleko od dovratnika. Plavi čovječuljak prikazuje mogućnost dohvata
prekidača unutar same prostorije, npr. prekidača rasvjete hodnika i prekidača
kupaonske rasvjete koji mora biti ugrađen izvan kupaone. I na kraju crveni
čovječuljak ne predstavlja prometnog policajca, već mogućnost dohvata prekidača
u manjim ili užim prostorijama.
Poučeni
viđenim, pogledajmo sliku 4. Prikazani su žuti prekidači u prostorijama i
zeleni prekidači u hodniku. Prikazani prekidači zadovoljavaju uslove „puta
svjetla“ jer su postavljeni u područja dohvata i kraj svake prostorije u koju
ulazimo ili iz koje izlazimo. Velika je prednost što niti u jednom slučaju
prolaska hodnikom ne moramo biti u mraku, dok je nedostatak ugradnja većeg
broja prekidača, u ovom slučaju 5 prekidača kojima uključujemo i isključujemo
rasvjetu hodnika. Investicija nije velika, ali ne može se baš primijeniti bez
većih zahvata. Stoga razmislite o tome pri sljedećoj adaptaciji.
Kako bi
ponovili gradivo o putu svjetla i razjasnili eventualne nejasnoće, razmotrimo
slike 5 – 10. Na slici 5 naš se čovječuljak priprema za izlazak iz prostorije.
Otvara vrata i uključuje rasvjetu hodnika, što vidimo na slici 6. Sa istog
mjesta, bez učinjenog koraka i napora isključuje rasvjetu u prostoriji iz koje
izlazi, što razabiremo sa slike 7. Na slici 8 lagano kreće prema drugoj
prostoriji, ulazi u nju i uključuje rasvjetu (slika 9), te sa istog mjesta
stojeći na propuhu isključuje rasvjetu u hodniku (slika 10). Što zaključujemo?
Kao prvo, rukovanje rasvjetom iznimno je jednostavno i funkcionalno. Kao drugo,
nema nepotrebnih koraka od prekidača do prekidača, i kao treće, izbjegnute su
sve neugodnosti pipkanja po zidovima, spoticanja o namještaj ili kućne
ljubimce… Sve u svemu, princip „puta svjetla“ možemo primijeniti na sve
prostorije; o tome više u tekstovima koji slijede.
RAZVODNE KUTIJE: DA ILI NE?
Razvodne kutije su kutije na zidovima prostorija gdje su
izvedeni spojevi svih vodiča, iza poklopaca koje vidite na zidu otprilike
pedalj ispod stropa. Sad, manje – više, većini ne smetaju ti poklopci, ali…
Planirate li dnevnu sobu namjestiti stilskim namještajem ili
ugraditi nekoliko dizajnerskih svjetiljki na zid, iskreno sumnjam da će se dva
– tri poklopca razvodnih kutija uklopiti u vizualni dojam skupocjenog
opremanja.
Naime, postoji uvriježeno pravilo da je mjerilo kvalitete
majstora broj razvodnih kutija! Čim je manje kutija, majstor je kvalitetniji,
to jest obraća više pažnje na estetiku svog uratka. Elektro – instalacija se
može izvesti i bez razvodnih kutija (sa spojevima u kutijama – dozama za
prekidače i utičnice, ili sa razvodnom kutijom smještenom u hodniku), samo što
je u tom slučaju utrošak vodiča (ili kablova) nešto veći. Prednost pak takve
izvedbe je veći broj strujnih krugova, veći broj osigurača i u konačnici
kvalitetnija i sigurnija instalacija.
Iako nisam s početka pridavao preveliku pažnju tom problemu,
radio sam na nekoliko instalacija u kojima je investitor izričito zahtijevao
izvedbu instalacije bez razvodnih kutija. I moram priznati da tek kad nešto ne
vidite shvatite koliko je to drugačije, koliko je drugačiji izgled svježe
obojene prostorije bez poklopaca razvodnih kutija.
Razmislite. Ako vam razvodne kutije ne predstavljaju
problem, nikome ništa! Ali pazite: vidio sam izvedbu instalacije sa jednakim
brojem razvodnih kutija kao i priključaka u prostoriji; na zidovima sobe od
petnaestak kvadrata natiskalo se sedam razvodnih kutija!
GRUPIRANJE PRIKLJUČAKA
Obožavate tehniku i u dnevnom boravku sigurno imate tv
prijemnik, glazbenu liniju, DVD player, digitalni tv prijemnik… Pokušajte
zaviriti iza televizora; ako kablovi ne podsjećaju na ribarsku mrežu ili šumu
Striborovu, tad ste ili imali sreću prilikom kupnje stambenog prostora ili ste
dobar planer i detaljista, sposoban da razmisli i unaprijed predvidi neželjeni
scenarij. Ako pak razmišljate o adaptaciji ili novogradnji, obratite pozornost
i na izgled i funkcionalnost električnih instalacija! Nemojte planirati metodom
„jedan prekidač tu a jedna utičnica tamo negdje“, već razmislite o svojim
potrebama, mogućnostima, željama, raspitajte se kod stručnjaka, pročešljajte
Internet, odaberite provjerenog projektanta koji vam može dati pregršt
naprednih savjeta, i ne žurite! Radi svake žurbe ili nesmotrenosti mogli bi
jednog dana požaliti!
Prilikom planiranja elektro-instalacije posebnu pažnju
posvetite mjestima gdje dolazi do koncentracije uređaja, kao što su
multimedijalni centar, mjesto gdje će biti računalo, kuhinja, ali i hodnik kao
sjecište rasvjetnih linija. Pokušajte zamisliti koliko će trošila biti na
pojedinom mjestu, planirajte utičnice za svakog od njih, i uvijek pokušajte
planirati rezervu! Nemojte štedjeti na utičnicama i prekidačima, postavite ih
funkcionalno. Modularni elementi danas
nam omogućuju ugradnju više utičnica ili prekidača na malom prostoru, stoga
obiđite specijalizirane trgovine i razmotrite ponudu, samo pazite da ne
naletite na „mačka u vreći“.
Grupiranje priključaka (potrošača, prekidača) najbolje je,
uz već spomenuti multimedijalni centar, sprovesti i u blizini sjedeće garniture
– kauča – trosjeda u dnevnom boravku, te u kuhinji – blagovaoni, to jest na
mjestima gdje se tijekom dana najviše zadržavate. Nemojte zanemariti niti
krevet u spavaćoj sobi, barem što se tiče komforne izvedbe rasvjete.
Na slici 1 prikazao sam grupiranje iznad trosjeda u dnevnom
boravku. Preciznije ću opisati modularni prekidač na slici, to jest svaki
prekidač, s lijeva nadesno. Prvi je izmjenični prekidač za sobnu rasvjetu,
drugi je prekidač za usmjerenu halogenu rasvjetu iznad trosjeda (za potrebe
čitanja i slično), treći prekidač je za prigušeno svjetlo na zidu, četvrti za
isključenje stalne (noćne) rasvjete spojene preko luksomata, a peti je špur
soba – hodnik – WC. Šesti element skroz desno nije prekidač već utičnica sa
zaštitnim poklopcem – idealna za priključenje sušila za kosu, ili masažera…
Na slici 2 prikazana je razlika između klasičnih i
modularnih prekidača, otprilike u istom omjeru. Prosudite sami.
Na slici 3 prikazano je grupiranje priključaka na mjestu u
dnevnom boravku gdje će biti multimedijalni centar. S lijeva nadesno – kutija u
kojoj završava instalaciona cijev postavljena pod žbukom do mjesta gdje se
nalazi računalo. Zatim su utičnice, pa antenski satelitski priključci, zatim
ponovno utičnice i na kraju priključci na telekomunikacijsku instalaciju –
Internet. Izgleda pomalo megalomanski, ali… U toj vrsti grupiranja
funkcionalnost i kompaktnost dolaze na prvo mjesto, dok će se za ublažavanje
vizualnog dojma pobrinuti ormarić na koji ćete smjestiti uređaje…
ŠPUR INSTALACIJE
Ne, ne radi se ovdje o instalaciji na željezničkom
kolosijeku, niti ima kakve veze sa željeznicom! Čisti hrvatski naziv „špur“
(neka mi lingvisti oproste na ovoj neumjesnoj opasci) dolazi od engleske riječi
spur, što znači ogranak (na njemačkom znači kolosijek). Taj tip instalacije
toliko je rijedak da nema adekvatnog hrvatskog prijevoda, i oni malobrojni koji
su radili na toj vrsti instalacije zovu je jednostavno „špur“. Najbliže
značenje bilo bi upravo „put svjetla“, o čemu sam pisao ranije. Ne smije se
brkati sa „scenarijem“ u domotici iako im je funkcija ista.
Što je špur? Zašto je rijedak? Zašto ljudi ne znaju za to?
Kao prvi razlog navodim neupućenost. Pročeprkao sam Internet
tražeći upute o špur – instalacijama, i vjerujte da sam našao vrlo malo.
Doduše, u različitim zemljama taj sistem ima i različite, stručne nazive, i ne
prakticira se baš, bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su
brojni gastarbajteri gradili kuće u domovini, vidjeli špur instalaciju negdje
diljem svijeta i davili zbunjene električare kako bi taj sistem morao
funkcionirati.
Drugi razlog je – relativno komplicirana izvedba. Doduše,
iako spada u kategoriju „luk i voda“, upravo zbog nedostatka iskustva mnogi
majstori govore da je to prekomplicirano, nepotrebno, nemoguće… Ali radi, i to
savršeno! Barem kod mene.
Treći razlog je što instalacije u nekim kompliciranijim
slučajevima izvedba takove zadire i u područje automatike (da vas riječ ne
zbuni – radi se o modularnim elementima koji su vrlo rasprostranjeni,
standardizirani, proizvodi ih pregršt proizvođača i najvažnije – nisu
preskupi). Ne želim grditi struku, ali pošto u svakom poslu među žitom ima
kukolja, ako naletite na majstora „starog kova“ koji još uvijek guli izolaciju
kablova i vodiča džepnim nožićem ili zubima vjerujte da nećete naići na
razumijevanje niti odobravanje!
Uprošćeni prikaz špur instalacije
Da ne duljim, špur je pojednostavljeno paljenje – gašenje
rasvjete u željenom smjeru kretanja! Zvuči nejasno? Zamišljate gomilu
prekidača, tipki i displeja negdje na zidu? Ne. Radi se tek o jednom, dva ili
tri dodatna prekidača pored prekidača za rasvjetu, ovisno o broju špurova, što
se u modularnoj izvedbi prekidača uopće ne zamjećuje (vidi sliku)!
Primjer prvi – špur 1. Spavaća soba – hodnik – kupaona (WC).
U svakoj toj prostoriji imate rasvjetu, normalno. Razmišljate napredno i želite
ugraditi izmjenični prekidač za rasvjetu spavaće sobe negdje kraj kreveta,
nadohvat ruke, da ne tumarate po mračnoj sobi do prekidača kraj vrata… U
principu, za špur je dovoljno ugraditi samo JOŠ JEDAN prekidač uz prekidač od
rasvjete, i problem je riješen (doduše, ugrađuje se i jedan relej ili bistabil
koji spada u špur instalaciju, samo na to prikladno i za vas nevidljivo
mjesto,). Vrlo jednostavno: morate po noći ići na WC, priroda zove, pritisnete
prekidač špura 1 i ISTODOBNO vam se uključi svjetlo u sobi, hodniku i kupaoni!
Odete u kupaonu, obavite ono što već morate, vratite se u sobu, pritisnete isti
prekidač i SVA tri svjetla se gase istodobno! Zanimljivo, zar ne? Vidite li
prednost? Nema škljocanja po prekidačima tijekom hodanja do odredišta, nema
mrskog ustajanja iz kreveta kad primijetite da ste zaboravili isključiti
svjetlo u hodniku… Naravno, svaki strujni krug rasvjete u svakoj prostoriji
obuhvaćenoj špurom radi neovisno od špura, normalno, „sam za sebe“.
Primjer drugi, vrlo sličan prvom, samo „obogaćen“ dodatkom!
(vidi sliku) Ista situacija, kraj kreveta imate prekidač za rasvjetu sobe (1 na
slici), prekidač za špur 1 soba – hodnik – kupaona(2 na slici), i treći
prekidač za špur 2 soba – hodnik – kuhinja (3 na slici), jer po noći često
volite posjetiti hladnjak…
Primjer treći, pogodan za katnice. Zamislite da idete iz
prizemnog dnevnog boravka u spavaću sobu na katu. Izlazite iz dnevnog boravka,
palite svjetlo u hodniku, dolazite do stubišta, palite svjetlo na stubištu,
gasite svjetlo u hodniku, dolazite na kat, palite svjetlo u hodniku, gasite
svjetlo na stubištu… Koliko škljocanja vam je potrebno? Rješenje je – špur, s
tim da imate jedan prekidač za špur u prizemlju, a jedan na katu. Da ponovim
priču, ali sa špurom: izlazite iz dnevnog boravka u prizemlju, pritišćete
prekidač špura i pali vam se rasvjeta hodnika u prizemlju,na stubištu i u hodniku na katu istodobno! Odete
na kat, pritisnete prekidač pred spavaćom sobom, sva uključena rasvjeta se
ugasi i… možete mirno na počinak. Bez škljocanja.
Kombinacija za izvedbu špur instalacije je bezbroj! Općenito
se poštuje pravilo o prekidačima za špur na početku i na završetku „puta
svjetla“, ili samo na njegovom početku. Jer nema smisla uključivati špur hodnik
– stubište – hodnik na stubištu, („na sredini“) jer će se rasvjeta uključiti
"i na jednu i na drugu stranu" od vas. Nedostatak špura je samo jedan
– „ima memoriju“. Naime, ona rasvjeta koja je vezana na špur a svijetlila je
prije uključenja špura, svijetlit će i kad se špur isključi. Ali i to nije problem,
uz malo preinake jednostavno je rješiv, no o tome ćemo kasnije.
Također, obratite pozornost na spajanje špur instalacije na
rasvjetu kupaone, kako bi poštivali propise vezane uz to.
Napomena: prekidač za špur izvodi se kao klasični prekidač
ili kao tipkalo. Poželjno je da bude osvijetljen, kako bi po svjetlu na njemu
znali da je špur uključen!
CENTRALNO UPRAVLJANJE RASVJETOM
Na tržištu postoji nemali broj sustava za centralno
upravljanje rasvjetom; Klasični, elektronski, , bežični… Mana velikog broja tih
sistema, uz to što su skupi, je i njihova neprovjerenost, nestandardnost i
nemodularnost. U slučaju pregaranja jednog segmenta morate ili platiti jako
skup servis (uz uslov da upravo vaš sistem nije prolazni hit i da za nekoliko
godina neće biti rezervnih dijelova osim na eBayu), ili zbog toga zamijeniti
čitav sistem novim uz velike preinake i troškove. Doduše, postoje kvalitetni
sustavi, naročito logički, modularni i napredni sustavi provjerenih
proizvođača, i ako se odlučite za takav sustav raspitajte se kod stručnjaka o
pouzdanosti, garanciji i rezervnim dijelovima, i ne nasjedajte na marketinške
podvale.
Moj savjet je, za početak, sistem centralnog upravljanja
rasvjetom izveden pomoću jeftinih i jednostavnih modularnih izmjeničnih
prekidača, koji su lako zamjenljivi radi široke palete proizvođača. Objasnit ću
sustav za kontrolu sedam rasvjetnih mjesta (vidi sliku), no vi ih možete
postaviti neograničen broj, ovisno o vašim željama i mogućnostima.
Čemu centralno upravljanje rasvjetom? Nekoliko je razloga za
to. Prvi je korisnost. Jednostavno ste
ljubitelj modernih i naprednih sustava, pa zašto to ne bi bila i poboljšana
rasvjeta? Naime, centralnim upravljanjem rasvjete vi sa jednog mjesta
uključujete ili isključujete rasvjetu bilo gdje u stambenom objektu! Drugi je –
zaboravljivost. Izlazite iz kuće, a supruga vam sa ulice viče da je ostalo
uključeno svjetlo u spavaćoj sobi na katu! Pošto u hodniku imate ugrađeno
centralno upravljanje rasvjetom, prije izlaska iz kuće jednostavno isključite rasvjetu. Jer, za taj
posao vas bez centralnog upravljanja čeka dva puta po dvadeset koraka i
šesnaest stepenica… Drugi slučaj je –
strašljivi ste, sami ste po noći u kući, čujete sumnjivo šuškanje na katu…
Dovoljno je da skupite hrabrost i odete do centralnog upravljanja rasvjetom, i
uključite sva svjetla, recimo, na katu! I tako ohrabreni čekate ukućane…
Zvuči ironično, ali vjerujte da će svaki bojažljiv član
kućanstva biti neizmjerno zahvalan na ovom sistemu.
Primjer centralnog upravljanja rasvjetom
Kako on radi? U principu najjednostavniji sustav centralnog
upravljanja rasvjetom su grupirani prekidači, od kojih svaki sačinjava
izmjeničnu liniju sa prekidačem (svjetlom) u prostoriji koju kontrolira.
Laičkim rječnikom rečeno sa jednog mjesta možete uključiti ili isključiti
rasvjetu u bilo kojoj prostoriji u objektu. Pošto je u svaki prekidač ugrađena
tinjalica koja signalizira (svijetli) kad rasvjeta radi, vi u bilo kojem trenutku znate u kojoj su
prostoriji svjetla uključena, i možete ih isključiti, ili obratno. Prekidači za
centralno upravljanje rasvjetom obično se postavljaju u hodnik, na pregledno
mjesto, ili u predhodnik kraj ulaznih vrata, pa čak i u spavaću sobu, dnevni
boravak… Važno je napomenuti da u objektu možete imati i više povezanih sistema
za centralno upravljanje rasvjetom.
Jedini problem ovog sistema su – vodiči! Bili to kablovi ili
vodiči u instalacionim cijevima, morate iz svake prostorije postaviti vodiče do
mjesta gdje će biti centralno upravljanje rasvjetom. Iako navedeno ne
predstavlja montažni problem, ipak umjereno poskupljuje izvedbu električne
instalacije. Sami odvagnite spomenute prednosti i nedostatke ovog sistema.
Iskustveni savjeti za električare: napajanje izmjeničnog
prekidača izvedite u samoj prostoriji, dva vodiča trožilnog kabela iskoristite
kao vezu („lajtunge“) sa izmjeničnim prekidačem u centralnom upravljanju
rasvjetom, a treći vodič kao povrat sa prekidača centralnog upravljanja na
rasvjetno tijelo u prostoriji. Na treći, povratni vodič spojite i tinjalicu u
prekidaču centralnog upravljanja, kako bi tinjalica svijetlila kad svijetli i
rasvjetno tijelo u prostoriji. Provjerite prilikom nabave izmjeničnih prekidača
za centralno upravljanje da li se tinjalica može spojiti na taj način, to jest
da nije integrirana u prekidač i spojena paralelno s njim.
Slika: princip spajanja centralnog upravljanja rasvjetom i
izgled prekidača.OSTAVŠTINA ZA BUDUĆNOST
ILI – KAKO PREDVIDJETI RAZVOJ INSTALACIJA U BUDUĆNOSTI
Počet ću s jednim primjerom: kupili ste stan, vršite
adaptaciju, gledate u kabel od kablovske televizije neuredno prikucan čavlićima
po zidu od hodnika, odlučite ga ugraditi podžbukno, završite adaptaciju, i za
mjesec dana – dolaze serviseri lokalne kablovske televizije: „Dragi gospodine,
moramo ugraditi novi kabel do vašeg televizora, stari ne odgovara standardu jer
mijenjamo sistem…“. Munje i gromovi! Koliko truda oko ugradnje starog kabla pod
žbuku da bi majstori nanovo pribijali čavliće u zid…
Kako planirati izgradnju ili adaptaciju električne
instalacije, a da učinjeno zadovoljava i sve buduće preinake ili dogradnje?
Primjer vam je običan tv prijemnik. Do prije dvadesetak
godina za priključenje tv prijemnika bili su dovoljni utičnica i antenska
instalacija. Zatim je došla era satelitskih prijemnika, pa televizije preko
telefonske instalacije, digitalne televizije, Internet – televizije, USB
priključaka, HDTV-a… i lagano se iza tv prijemnika nalazi čitava šuma kablova,
konektora… A da ste prije dvadeset godina spomenuli spajanje tv prijemnika sa
telefonskom linijom umjesto antenom, ljudi bi mislili da gledate previše SF
filmova…
Još jedan slučaj: vidio sam običan kuhinjski hladnjak koji
uz strujni priključak treba i priključak na vodu i kanalizaciju! A lagano se
pojavljuju i hladnjaci, štednjaci i kuhinjske nape koji zahtijevaju i priključak na Internet! Sada
nam je to smiješno, ali sjetite se mobilnih uređaja prije dvadeset godina; bili
su veličine kovčega, teški nekoliko kilograma, za nas nedostižni, vidjeli smo
ih samo u američkim filmovima, a danas?
Kako predvidjeti prebrzo nadolazeću budućnost?
Za početak, vrlo jednostavno: sve što nije bežično, treba
kabel! A kabel se može provesti po podu ili pribiti čavlima po zidu, ili kroz
nadžbukne instalacione kanale, ili kroz instalacione cijevi u zidu. Pošto su
rješenja osim zadnjeg provizorna, neugledna i želimo ih ako je ikako moguće
izbjeći, logički odabir su instalacione cijevi (to su one šarene rebraste
cijevi koje daju neugodan zvižduk kada ih savinete i puhnete u njih).
Postavljanje nekorisnih i praznih cijevi po zidovima? Zar to
nije, najblaže rečeno, čudno? Uvrnuto?
Nije. Nimalo. Upravo nas planiranje buduće instalacije može
izvući iz neželjenih situacija i nepotrebnih radova u budućnosti! Dobro razmislite
da li vam se to isplati, i odlučite!
Evo savjeta. Pošto je većina novotarija vezana uz
multimediju i telekomunikacije, prilikom novogradnje (po mogućnosti i
adaptacije) razmislite o slijedećem:
Ako ste odredili mjesto u prostoriji gdje ćete postaviti tv
prijemnik i radni stol sa računalom, i ako se npr. ne nalaze na istom zidu,
postavite deblju instalacionu cijev, ili čak dvije, između mjesta za tv
prijemnik i mjesta za radni stol. Kroz te cijevi ćete naknadno moći provući
bilo kakav kabel za povezivanje računala i tv prijemnika.
Osobno iskustvo:
između mjesta gdje se nalazi tv i linija te radni stol sa računalom
(nisu uz isti zid), prilikom adaptacije u zid sam postavio i antenski kabel (za
spajanje računala na antensku instalaciju), zatim četverožilni
telekomunikacijski kabel („telefonski kabel“) ako danas – sutra stigne neka
novotarija preko telefonske linije, kao i dvožilni audio – kabel, za
povezivanje računala sa linijom. Sad su sve multimedijalne komponente umrežene,
a niti jedan kabel ne prolazi po podu! Usput rečeno, i sve kablove za surround
sustav postavio sam podžbukno.
Postavite rezervnu instalacionu cijev od tv prijemnika do
antenskog sustava – priključka na kablovsku televiziju (u hodniku, na tavanu…).
Nikad ne znate da li će u upotrebu ući neki novi optički kablovi.
Postavite instalacionu cijev između tv prijemnika i
priključnog mjesta za telefon.
Ista cijev dobro bi došla i između telefonskog priključka i
računala, bez obzira koji način povezivanja na Internet sada koristite.
Postavite instalacionu cijev od mjesta gdje je telefonski
priključak ili mjesta gdje će biti računalo do nekog mjesta na fasadi kamo bi
danas – sutra mogao doći neki podzemni priključni kabel za neku
telekomunikacijsku novotariju.
Bez obzira izvodite li električni instalaciju kablovima ili
cijevima s P vodičima, postavite rezervnu cijev od glavnog razvodnog ormara
prema npr. dvorišnoj strani kuće sa završetkom negdje pod fasadom; jednog dana
možda se odlučite na dogradnju… Isto tako postavite rezervnu cijev od glavnog
razvodnog ormara prema podrumu i tavanu. Ako imate katni razvod, tj. glavni
razvodni ormar u prizemlju a katne razvodne ormariće na katu i tavanu, povežite
ih rezervnim instalacionim cijevima. Predvidite i rezervnu cijev prema vanjskom
zidu kraj ulaznih vrata, jer jednog dana možda odlučite o ugradnji interfona,
video – nadzora…
Jedna jako korisna stvar za budućnost: postavite prsten od
prazne instalacione cijevi iz razvodnog ormara oko čitavog hodnika! U
najlošijem slučaju ako se odlučite za kasniju nadogradnju nećete morati
uništavati zidove u hodniku radi ugradnje dodatne instalacije.
I, naravno, napravite preciznu dokumentaciju o učinjenim
radovima, kako bi u slučaju potrebe bez poteškoća pronašli rezervnu instalaciju.
Za "napredne" - pročitajte postove o modularnim
sistemima i domotronici, i razmislite o tome!!!
Sve ove natuknice zvuče pretenciozno, nepotrebno, suvišno.
Ali… prilikom izvedbe električne instalacije kanali za smještaj vodiča u zidu
svejedno se moraju usijecati („štemati“, da budem razumljiviji), i potrebno je
samo malo upornosti i svaki majstor će bez problema dodati još jednu
instalacionu cijev postojećoj instalaciji (normalno, nakon početnog
prigovaranja i rasprave o svrsishodnosti). Zapamtite: ti radovi, koliko god
zvučali nepotrebni i suvišni, jednog dana vam mogu uštedjeti mnogo posla,
investicija i živaca!
